Potresna ispovijest slavne glumice: 'Dečko me zlostavljao, s 19 godina sam morala pobaciti, ubila sam dijete'

Cijeli svijet poznaje je kao simpatičnu, platinasto plavu Kelly Bundy iz kultne serije "Bračne vode" ili kao ciničnu, ali ranjivu Jen Harding iz Netflixovog hita "Dead to Me". No, iza osmijeha koji je desetljećima osvajao publiku, Christina Applegate (54) skrivala je život obilježen nezamislivim traumama, boli i neprestanim borbama. U svojim brutalno iskrenim memoarima "You With the Sad Eyes: A Memoir", glumica je odlučila ogoliti dušu i podijeliti s javnošću detalje koje je godinama čuvala, a koji bacaju potpuno novo svjetlo na njezin život i karijeru. Knjiga, temeljena na glumičinim dnevnicima koje je vodila od svoje trinaeste godine, otkriva priču o preživljavanju koja nadilazi holivudski glamur.

Najpotresniji dio njezine ispovijesti svakako je onaj o pobačaju koji je napravila s devetnaest godina, na samom vrhuncu slave. Krajem travnja 1991. godine, dok je svijet obožavao njezin lik Kelly Bundy, mlada glumica saznala je da je trudna. U knjizi, kako prenosi The Hollywood Reporter, umjesto prepričavanja bolnih sjećanja, Applegate je odlučila citirati vlastite zapise iz dnevnika. "Želim se okrenuti od onoga što se dogodilo, ali sve je zabilježeno u mom dnevniku. Postoje trenuci u mom životu koji su previše bolni da bih im dala narativ ili smisao, pa ću pustiti svoj glas iz tog vremena da govori", piše glumica. Njezine tadašnje riječi otkrivaju duboki unutarnji konflikt i agoniju: "Uvijek sam mislila da ne bih imala problema s pobačajem ako zatrudnim u krivo vrijeme. ‘Ma, nema veze, to još nije ni beba.‘ To je sranje, ovo stvorenje je nevjerojatno. Čini da se osjećam cjelovito, sigurno..."

Odluka o prekidu trudnoće bila je neraskidivo povezana s toksičnom i zlostavljačkom vezom u kojoj se tada nalazila. Njezin tadašnji, neimenovani dečko, podvrgavao ju je teškom emocionalnom, ali i fizičkom zlostavljanju. U dnevniku je opisala kako joj je rekao da je "odvratna, samoopsjednuta debela svinja s poremećajem prehrane", što joj je, kako piše, "jako otvorilo oči". Shvatila je da ne može donijeti dijete u takvo okruženje. "Ne mogu imati ovu bebu jer moram zabavljati ovaj jebeni svijet. Osim toga, ne mogu... sada", zapisala je, svjesna pritiska karijere i straha od osude partnerove obitelji koja se protivila pobačaju. Dnevnički zapis koji ledi krv u žilama otkriva njezino stanje uma uoči zahvata: "Je*eno sam trudna i u četvrtak ću ubiti svoje dijete. Razmišljam kamo, kvragu, mogu otići da se oporavim od ubojstva".

Zahvat je obavljen 13. lipnja 1991. godine, a dan kasnije u dnevnik je zapisala: "Gotovo je. Osjećam se prilično dobro. Samo malo ošamućeno. To mi ne daje vremena da shvatim što sam učinila. Što je vjerojatno i najbolje u ovom trenutku." No, veza se nastavila, a zlostavljanje je eskaliralo do razine životne opasnosti. Applegate u memoarima opisuje incidente u kojima ju je dečko vukao za noge po podu, prijetio joj razbijenim staklom i jednom prilikom joj ulio cijelu bocu tekile u grlo, zbog čega je završila s teškim trovanjem alkoholom. Taj je događaj, srećom, doveo do konačnog prekida.

Memoari otkrivaju da zlostavljanje u partnerskoj vezi nije bila jedina trauma u njezinu životu. Applegate piše i o ranama koje su nastale mnogo ranije, u djetinjstvu, te o osjećaju nesigurnosti i unutarnje praznine koji ju je pratio i u trenucima kada je izvana djelovala kao djevojka koja ima “sve”. Upravo se na to, objašnjava, referira i sam naslov knjige – “tužne oči” koje su drugi primjećivali na njoj čak i dok je na televiziji glumila bezbrižnu, glasnu tinejdžericu. U knjizi progovara i o odrastanju u nestabilnom okruženju, obilježenom kaotičnim obiteljskim odnosima, stalnim promjenama i osjećajem da se mora prerano snaći i “preživjeti”. Uz to, opisuje i dugogodišnju borbu s vlastitim tijelom i izgledom – nesigurnosti, samoprezir i narušena slika o sebi, kako priznaje, nisu nestali ni kada je postala globalno prepoznatljivo lice.

Ni zdravstvene krize nisu je zaobišle. Applegate se u memoarima osvrće i na dijagnozu raka dojke te na težinu odluka koje su uslijedile, kao i na pritisak da pred kamerama i javnošću bude “hrabra” i ne pokaže koliko je zapravo slomljena. Godinama poslije, kada joj je dijagnosticirana multipla skleroza, bolest je – kako opisuje – počela sužavati njezin svijet, mijenjati svakodnevicu i oduzimati joj ono što je oduvijek voljela: kretanje, rad, glumu i osjećaj kontrole nad vlastitim životom. Applegate detaljno opisuje kako se nosi sa svakodnevnim izazovima, fizičkom boli i emocionalnim teretom koji bolest nosi, dajući čitateljima bolno iskren uvid u život s kroničnom bolešću. U tim “najtišim” poglavljima knjige, koja su istovremeno i najteža, Applegate se vraća na pitanje koje se provlači kroz cijelu ispovijest: kako nastaviti dalje nakon svega – i nakon zlostavljanja, i nakon gubitaka, i nakon bolesti.