Pozicija Dina Dvornika odavno je statusno zacementirana s osvojenim mjestom prvaka plesne glazbe na domaćem terenu. Nakon dvadesetak godina rada - od prvog albuma "Dino Dvornik" iz 1989. do "Pandorine kutije" 2008. - od kojih se prvih deset godina može nazvati "udarničkim", novi singl s Bijelim dugmetom i obradom pjesme "Na zadnjem sjedištu moga auta" ponovno je vratio Dvornika pod svjetla reflektora domaćih medija.
Naime, Dvornik je 2005. u televizijskoj emisiji "Retromanija" otpjevao pjesmu "Na zadnjem sjedištu moga auta". Na izdvojen Dvornikov tadašnji vokal snimljena je nova sviračka podloga u maniru i vrlo sličnom aranžmanu kako je pjesmu tada obradio Dvornik. Još je jedna obljetnica važna ove godine, a to je 30. godišnjica objavljivanja koncertnog albuma "Live In München" Dina Dvornika i Songkillersa 1995., albuma koji je već tada pokazao kakav su koncertni ugođaj i ludnicu uspijevali postići na vrhuncu karijere. Bilo je to vrijeme rata, nije bilo velikih turneja i koncerata po sportskim dvoranama. Ali su zato procvjetali klubovi kamo se preselila domaća estrada, pa i pop-rock scena, jer se samo na takvim mjestima moglo nastupati.
Premještanje koncerata u klubove i disko klubove tijekom rata logično je rezultiralo probojem plesne glazbe, gdje su se teror dancea i hip hop pokazali najotpornijima prema teroru turbo folka. A kralj klubova bio je Dino Dvornik sa svojom strastvenom funk glazbom koja je nakon samo par albuma osvojila domaći eter, a njegove pjesme postale među najpopularnijima na tržištu gdje funk baš i nije bio prvi izbor masovne publike. Mada je bio središte priče, imao je Dvornik i pomagača, primjerice Gibonnija koji mu je u prvoj etapi rada napisao, ali nepotpisan, tekstove za 17 pjesama.
Kad se 1989. godine pojavio prvi album Dina Dvornika, proizveo je ozbiljnu tutnjavu i potres na plesnim podijima disco klubova i ostalih mjesta gdje se "vrtjela" glazba. Slično kao danas, i tada je matrica novokomponiranih narodnjaka odnosila prevagu kod široke publike, pa su se Dvornik i još nekoliko imena zdušno borili za nešto što se moglo zvati urbanom clubbing scenom. Dino Dvornik bio je predziđe dance scene koja se uskoro pojavila u devedesetima, ali puno kreativniji od većine njezinih predstavnika.
Za godinu, dvije raspala se i Jugoslavija, a pitanje je koliko bi je nakon uspjeha prvog albuma Dino Dvornik uspio osvojiti svojom baražnom funky-paljbom. Ne spominjem to slučajno, jer se u Dvornikovu radu osjećao još jedan utjecaj osim afroameričkog funka, Princea i europske disco-elektronice. Bio je to, naime, Oliver Mandić, do tada jedini iz ovih krajeva koji je uspio autentično protumačiti slične uzore i serijom od tri albuma nepobitno utjecati i na Dina Dvornika. No kao što prvi album "Dino Dvornik" i pokazuje, radilo se o originalnom spoju nekoliko spomenutih sastojaka, od kojih je ponajprije glas Dina Dvornika poput kakvog vojskovođe plesne vojske tjerao svoje podanike na ples.
Ukratko, unutar četverominutnih hitova Dvornik se znao iskazati u puno zahtjevnijem izdanju nego je to plesna matrica kod nas ranije dopuštala. Od urbanog funka prvog singlea "Zašto radiš slona od mene" bilo je jasno da se Dvornik crnačkim sviračkim patentima, spojenim s europskim elektronskim utjecajima, ne bavi zato što želi glumiti "crnca", već stoga što su nervoza i neprilagođenost karaktera glavnog lika dušu dale za neurotičnu glazbenu podlogu koja je Dvornika vodila nekoliko stepenica više od konkurencije
A ona se u najvećem broju slučajeva pokazala jalovom - iako ne treba odbaciti početne pothvate E.T-ja, poneki trenutak I. Bee, a pogotovo eskapade Edija i Dusa - tim više ako znamo da se tih godina u sklopu Cro-dance trenda svaka suša bavila plesnom produkcijom. S druge strane, baladni odjeljak Dvornikova rada bio je rijetka prilika na domaćem terenu za doživjeti emocionalne trenutke bez slinavljenja, a ako svemu još dodamo poticajne nastupe uživo, jasno je da se radilo o karijeri koja je funkcionirala i u studijskoj teoriji i koncertnoj praksi.
Ono u čemu je Dvornik ostao nenadmašan majstor vrlo je jednostavno: dok su drugi programiranje kompjutora smatrali svrhom samoj sebi, Dvornik je uspijevao prijeteću količinu zahtjevnih elektronskih šokova zapakirati u srednju struju i postići veći uspjeh s rijetko potentnom sviračkom smjesom. To što su svi sastavni dijelovi mozaika funkcionirali kao jedno cijelo djelo, još je više istaklo talent za pisanje pjesama, izvođačku eksplozivnost, kao i sposobnost naknadnog tonskog dizajniranja koje je u zvučnu sliku redovito uvlačilo tekstualne i produkcijske elemente od kojih su uobičajeni "danceri" bježali kao vrag od tamjana.
Srećom, Dvornik nikada nije niti skrivao kako "nije normalan", a baš je odbijanje prilagodbe mediokritetskim kriterijima u njegovom slučaju iznjedrilo neke od najpoticajnijih trenutaka domaće diskografije devedesetih. Činjenica da je sve to uspio i prodati, prilog je više zaključku da originalnost, rizik i prodornost ponekad mogu ići ruku pod ruku.
Već na idućem albumu "Kreativni nered" iz 1990. Dvorniku je tekst za pjesmu "Jače manijače" napisao Rambo Amadeus, još jedan lik koji je usprkos montiranom novokomponiranom imenu (u originalu Antonije Pušić) imao sve akreditacije autentičnog buntovnika s asfalta, a ukratko ga se moglo opisati kao živopisnog estradnog brata blizanca Dina Dvornika, podjednako sklonog humorističnim krokijima i satiričnim opservacijama. Poslije mi je Gibonni objašnjavao pozadinu te pjesme; "'Jače manijače' sam ja počeo raditi, ali se Dino tih dana skompao s Rambom koji mu je napravio tekst. Onda me pitao što mislim, a ja sam mu odgovorio da mi je isto bolja Rambova verzija nego moja (smijeh). Rambo je to bolje napravio, mi smo tako komunicirali, bila je neka pozitivna euforija bez ikakve ljubomore".
GALERIJA: Biste li ga prepoznali? Pogledajte kako se naš voditelj mijenjao kroz godine
Pjesme Dina Dvornika korištene su i u kazališnoj predstavi "Jukebox Melita", a nekoliko godina nakon prvog albuma osjetio se i njegov utjecaj u najpopularnijoj domaćoj srednjoj struji. Naime, uslijedilo je izmještanje Olivera Dragojevića na drukčiji glazbeni teren i početak suradnji s mlađim autorima, a jedan od njih bio je i Dino Dvornik. Kad sam Olivera godinama kasnije u intervjuu pitao je li to planirao, odgovorio mi je: "Nije bilo plana, ali onog trenutka kad sam prestao raditi sa Zdenkom Runjićem, bilo mi je nezanimljivo išta takvo ponavljati, nikako nisam htio to kopirati, a i bilo bi nemoguće kopirati Zdenka. Nego se dogodilo da mi je uletjelo nekoliko mladih, novih autora. Recimo, producent albuma 'Nova svitanja' bio je Dino Dvornik i to je odmah značilo nešto novo. Moj način pjevanja i aranžmana potpuno smo okrenuli i promijenili. Pokazalo se da je to bilo ispravno".
Dvornik je također producirao i album Daleke obale "Di si ti" 1997.
Njegova životna strategija, koja bi se mogla otprilike obuhvatiti riječima "pive, dopa, ZZ Topa", samo je dolijevala ulje na vatru. I kasnije je u devedesetima nastavio biti pionir "prevođenja" funk glazbe na domaći teren i jezik albumima "Priroda & društvo", "Enfant Terrible" i "Big Mamma", a iduće dekade sa "Svicky" i posljednjim, "Pandorina kutija" 2008. godine.
Dvornikovi uspjesi kao izvođača koji nije imao premca na domaćoj sceni plesne glazbe, nedvojbeno su otvorili prostora nadolazećim glazbenicima. Davna sintagma korištena u slučaju Talking Headsa - "mozak s jajima" - mirne se duše mogla iskoristiti i u Dvornikovu slučaju. Sveobuhvatni pogled unatrag na karijeru darovitog i hirovitog Splićanina s lakoćom dokazuje ono što su proteklih godina vrapci pjevali, a klubovi i radiostanice nemilosrdno vrtjeli; nemoguće je bilo stići Dvornika na njegovom terenu, iako su to mnogi pokušavali. Naravno, prisutna su bila i povremena otkliznuća, prosječna ostvarenja koja nisu poput inovativnih zgoditaka podizala prag domaće produkcije, ali u većini slučajeva iskazivao se kao autor koji je i ograničenja znao pretvoriti u prednosti. Kao što su se istarski Gustafi mogli smjestiti na pola puta između lokalnog kolorita Istre i ne predalekog tex-mex zvuka, Dino Dvornik ostao je "između Splita i Afrike", ali su i jedni i drugi maestralno prosvirali devedesete, skoro bez veće greške.
VIDEO: Matija Cvek o Marku Bošnjaku: 'Svatko tko se odluči na Eurosong je za mene faca'