Ako je Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje odredio da imena papa i kraljeva prevodimo na hrvatski jezik pa novog papu moramo zvati Lav (a ne recimo Leon, iako je to bilo često katoličko ime u Hrvatskoj u 19. i 20. stoljeću - neću sad ulaziti u latinske deklinacije, no sva latinska imena koja završavaju na o, kod nas su se tradicionalno koristila u padežnom obliku s -n na kraju imena, poput Neron, Scipion, Katon ili Leon), moram li ja sada Louisa XIV., Kralja sunca, zapisati kao Ljudevita? Valjda ne moram, nisam takav jezični purist, iako mi je zaista stalo do hrvatskog jezika. Dakle, Kralj sunca kojeg ne mogu zvati Ljudevit pao mi je na pamet zbog odredbe organizatora Canneskog festivala da zabrane šlep na crvenom tepihu tog najznačajnijeg svjetskog filmskog festivala. Louis XIV. obožavao je šlepove koji su zorno pokazivali njegovu financijsku i svaku drugu moć dok su se dugo za njim vukli i nitko mu zbog njih nije mogao ni prići. Čak je i novi britanski kralj Charles III. - ne bih ga nikad nazvala Karlom - na svojoj krunidbi nosio plašt s dugim šlepom jer smo navikli kroz povijest da je šlep kraljevski prerogativ.
Zašto bi Heidi Klum, seleb manekenka, nesmetano sporo hodala crvenim tepihom filmskog festivala dok se za njom vuče šlep, kao u slučaju njezine ovogodišnje Elie Saab haljine - nimalo originalne niti posebno lijepe ili zanimljive? Ne, nije ona kraljica festivala da oni koji dolaze iza nje moraju čekati dok ona prođe sa šlepom. Dugi šlep na večernjim toaletama ne podržavam na selebima koji su se samo došli slikati, na ženama koje nisu ni po čemu kraljice nekog događaja. Uostalom nisu li Francuzi odavno presudili tim svojim historijskim, raskošnim šlepovima svih svojih Lujeva, što će im to u Cannesu? Drugo je "kraljica" Diana Ross na balu u Metropolitan muzeju - Met Gala je u cijelosti posvećena modi, slavi modu koju nose upravo selebi i moda je u središtu, a Diana jest kraljica crne glazbe, čak su je i odavno nazvali The Queen of Motown Records. Filmski festival ne slavi selebe i modu. Da je šlep, recimo, nosila Catherine Deneuve ili Juliette Binoche, ovogodišnja predsjednica žirija 87. međunarodnog filmskog festivala, to bih prihvatila sa smiješkom. Šlep bi mi sigurno bio draži od onog Diorovog neočekivanog pokrova na glavi dive Binoche. Nisam točno sigurna što taj "veo" znači uz hlače i gola ramena drapiranog topa. Ne valjda ustupak ideji skrušene pristojnosti? Nisu valjda Francuzi posve poludjeli i s njima Maria Grazia Chiuri, umjetnička direktorica Diora za ženske kolekcije, koja je dosada snažno promovirala feminizam i žensko stjecanje moći kroz modu?
U svakom slučaju, druga odredba organizatora Canneskog festivala - ona malo kontroverznija u modnom smislu - upravo je odredba o decentnosti, pristojnosti na crvenom tepihu, odnosno zabrana golotinje. Oh la la, to od Francuza nisam očekivala. Nije li i golotinja - igra skrivača i razotkrivanja - važan dio modne ekspresije, osobnog poigravanja s odjećom i vlastitim identitetom? Jest, no ta igra s otkrivanjem dio je prvenstveno tinejdžerske modne svakodnevice. Recimo, Kate Moss, kad joj je bilo 19 godina, dok je hodala s fotografom Mariom Sorrentijem, pojavila se 1993. na nekom londonskom partyju u haljini koju je teško nazvati haljinom. Bio je to prije kombine, posve prozirni srebrnkasti kombine s tankim naramenicama, neki vintage komad koji je našla na Portobellu ili nekom drugom buvljaku i platila, tvrdila je, samo 40 funti. Pa ipak, njezina fotografija u tom jeftinom komadu obišla je modni svijet jer su se ispod kombinea jasno vidjele grudi i crne gaćice. Tvrdila je kasnije da nije bila svjesna da je tako proziran i da je to postao tek kad su je fotografirali s flešom.
GALERIJA RTL-ova voditeljica preminula je sa samo 25 godina, a njezina smrt tada je rastužila cijelu Hrvatsku
No, partiji su nešto posve drugo, zaista ne znam je li tako nešto potrebno filmskom festivalu, iako sam načelno protiv svih zabrana. A i dobro pamtim canneske festivale iz prošlosti. Recimo, sjećam se Pamele Anderson - nove kraljice "feminističke skrušenosti" koja se za Met Gala pretvorila u modernu verziju Ivane Orleanske sa špičastim oklopom na grudima kao novim bojnim oružjem, bez make upa, s paževskom frizurom francuske svetice, jer sad želi biti borbena aktivistica, a ne više seks bomba - kako se nekad producirala po Cannesu u korzetima i kupaćim kostimima. To se i očekivalo od zvijezde "Spasilačke službe". Nisu li se sve one starlete još od pedesetih tako rado valjale polugole po plaži i punile novinske stupce s fotografijama koje su snimali uzbuđeni paparaci? Da, upravo tako - to se odvijalo na pijesku, na plaži, kao neka vrsta magneta za dolazak najrazličitijih turista u Cannes. Starlete ili Pamela Anderson sa svojim Leejem nisu bili dio službenih događanja. Playboyevu duplericu Pamelu Anderson i njezinog muža Tommyja Leeja svi najviše pamte po kućnom videu - što me podsjetilo na Ilonu Staller, poznatiju kao La Cicciolina. Cicciolina je bila porno zvijezda, potom i političarka, kratko vrijeme žena i model najbolje prodavanog suvremenog umjetnika Jeffa Koonsa, pravog majstora u samopromociji. Ona se pojavila u Cannesu na crvenom tepihu 1988. u jednoj zaista jezivoj (ili smiješnoj) dekonstruiranoj bijeloj čipkastoj vjenčanici, s trakama umjesto gornjeg dijela, prebačenima tako da posve otkrivaju grudi. Vidjele su joj se i čarape s podvezicama, a nosila je čak i vjenčani veo na glavi. Ta njezina vjenčanica bila je silno neukusna jer se poigravala s dječjom modnom igrom pa je uz vjenčanicu kao modni detalj nosila i nekog odurnog šarenog plišanca, a ništa u vezi te vjenčanice zaista nije bilo "nevino".
Možda su organizatori festivala trebali već tada zabraniti slična ludovanja na najuglednijem svjetskom filmskom festivalu pa im ne bi Madonna 1991. naglo odbacila svoj operni plašt i ostala u onom čuvenom kompletu Jeana Paula Gaultiera, u svilenom grudnjaku sa stošcima i gaćicama poput steznika iz pedesetih godina. Ja obožavam Gaultiera pa i te stošce, ali ne nužno na filmskom festivalu. Ne bi im se dogodila ni prošla godina, kad je golotinja vladala crvenim tepihom prestižnog filmskog festivala i o njoj se pisalo više nego o filmovima. Recimo, Bella Hadid prošle godine nosila je haljinu Yves Saint Laurent, koja je bila istinski odbojna. Ne toliko jer je bila prozirna, više zbog toga što je bila napravljena od materijala za one ružne najlonke u nimalo laskavoj smeđoj boji. Njezine grudi, prekrivene tim prozirnim najlonom, podsjetile su me na ona izobličena lica kradljivaca u filmovima iz osamdesetih, maskirana pripijenom najlonkom. Ta je haljina bila neukusna i ružna, lako za decentnost. Pamtim i njezinu crvenu večernju haljinu s canneskog tepiha 2016. Alexandre Vauthier napravio je za Bellu haljinu razrezanu sa strane sve do struka, sa skrivenim korzetom koji ju je ipak donekle pridržavao da se posve ne rastvori.
GALERIJA Anđa Marić skinula je 18 kg, a evo kako se mijenjala tijekom godina: Bori se s teškom dijagnozom
Bella obožava biti polugola. Vjerojatno smatra da je njezino tijelo ono najvažnije što ona ima. Mnoge manekenke koje su postale selebi odlučuju se za tu vrstu samoizražavanja. Je li to performance art? Za mene ne. U svakom slučaju, Bella Hadid i Irina Shayk same bi mogle od svojih fotografija s crvenog tepiha složiti bogat katalog odijevanja smišljenog da zapravo bude razodijevanje. Svi koji pomno prate crvene tepihe sjetit će se Irine Shayk na Canneskom festivalu 2023. u onom kožnom kompletu nigerijsko-londonske modne dizajnerice Mowalolae. Taj komplet sastojao se od traka koje jedva da su joj prekrile grudi poput velikog slova X te jako nisko položene kožne suknje koja jedva da se popela iznad pubične kosti. Nudila je i mogućnost instantnog razotkrivanja tog nesumnjivo seksi dijela tijela s jasno vidljivim ciferom. Gotovo polugola prošle godine bila je još jedna ruska manekenka, Nataša Poly u haljini ili velu Mugler, a manekenka Leila Depina pretprošle godine pojavila se samo u ribarskoj mreži od perlica. Nije ni potrebno sve te ekshibicionističke kostime opisivati i nabrajati, bilo ih je previše…
No, ipak me iznenadilo što su organizatori festivala naložili da odjeća mora biti "pristojna". To mi ne zvuči jako francuski. Prije bih očekivala da će objasniti da ne žele da starlete, žene koje su poznate samo po tome da su poznate - po svojim tijelima ili vezama s pravim zvijezdama - zasjene ono glavno, a to je proslava filma, najvažnije umjetnosti našeg vremena. A to se tamo već tako dugo događa. Francuzi su izumili film i zaista ga već više od stoljeća slave kao svoju nacionalnu kulturnu vrijednost. Slažem se da film u Cannesu, bez obzira na potrebe medija koji vole prenositi golišave fotografije, ipak mora biti na prvom mjestu, selebi na drugom. No, čak i kad žele pratiti sva ova nova pravila, i dobre glumice sa stilom znaju pogriješiti. Lecnula sam se kad sam nedavno vidjela Dianu Kruger u Cannesu na premijeri francuskog krimića "Slučaj 137" u nježno plavoj, prozirnoj haljini Prada, svjetlucavoj poput sirenskih haljina iz Zlatnog doba Hollywooda. Haljina je lijepa, no da se Diani ne bi vidjele grudi i da bi pokazala da poštuje odredbu organizatora, grudi su joj ispod haljine bile zamotane nekim drapiranim bijelim platnom koje me zaista neugodno podsjetilo na zavoje na gornjem dijelu tijela iz brojnih ratnih filmova koji su imali premijere na Cannesu.
FOTO Dance zvijezda 90-ih povukla se na vrhuncu slave: Evo kako se kroz godine mijenjala Ivana Banfić
U razmišljanju o golotinji na crvenom tepihu, misli mi se uvijek vraćaju na Met Gala, manifestaciju koja je tek nešto mlađa od Canneskog festivala. Nekad se taj događaj službeno zvao Costume Institute Benefit, jer se i organizira kao svečani bal za prikupljanje novaca za Institut mode i kostima njujorškog Muzeja Metropolitan. Organizatorica Gale, Anna Wintour, već 30 godina modna imperatorica iz američkog Voguea, ove godine prikupila je više od 30 milijuna dolara za taj muzejski odjel koji čuva povijest mode kao važnu materijalnu baštinu. Galu se ne bi trebalo tako olako otpisati kao puki poligon za produciranje kojekakvih zvijezda, u posljednje vrijeme ne ni osobito poznatih. Met Gala zapravo je vernisaž, otvorenje velike modne izložbe. Ove godine izložba se zove "Superfine: Tayloring Black Style" (Superprofinjeno: kako se krojio crnački stil) i posvećena je crnim američkim dandyjima. Jako bih je rado pomno pogledala jer taj fenomen crnog dandyja, Afroamerikanca izuzetno posvećenog svojem imidžu, pratim još od osamdesetih godina prošlog stoljeća, kad su se takvi crni dandyji dali vidjeti na ulicama New Yorka, odjeveni u pomno krojena odijela s prslukom, često sa šeširima u istoj boji i štapovima s ukrašenom drškom. Znalo mi se učiniti da vidim Jimmyja Hendrixa, koji je u jednoj fazi života, prije Woodstocka i heroina, bio baš takav dandy.
Na neki način, tom izložbom kao da vlada duh crnog sociologa, socijalista i aktivnog borca za crnačka prava. Zvao se W.E.B. Du Bois i bio zaista nesvakidašnje zanimljiva pojava, jedan od prvih crnaca koji je je 1890. završio Harvard (a prije njega historijski crnački koledž Frisk, i to uz pomoć donacija susjeda!). Du Bois, rekla bih, važan je i za ovu diskusiju o ženskoj golotinji. On je 1928. u romanu "Tamna princeza" istraživao temu rasne pripadnosti i identiteta i konstatirao ono što je skriveni moto ovogodišnje izložbe u modnom institutu: odnosit će se prema nama onako kako se sami odnosimo prema sebi. Du Bois to kaže na pomalo zastario način, prema nama će se odnositi onako kako to nalaže naša odjeća. Slijedeći sve one brojne poslovice koje i mi imamo, recimo, odijelo ne čini čovjeka, moram konstatirati da nema poštovanja bez samopoštovanja, a ono se izražava posebno jasno time što nosimo. Od toga se ne da pobjeći i zato bih zaista voljela da svi američki reperi, a pogotovo njihove "hoes", pogledaju izložbu "Superfine", koja je možda, i nesvjesno, nadahnula i organizatore Canneskog filmskog festivala da nalože svima: više pristojnosti!