Glumica Nataša Janjić Medančić nedavno je u velikom intervjuu za Slobodnu Dalmaciju otvoreno progovorila o snažnim emocijama koje proživljava igrajući zahtjevnu monodramu "Prima Facie", ističući kako je svaka izvedba za nju poput skoka u nepoznato. Međutim, u njezinoj biografiji, za razliku od većine poznatih glumaca, nema baš sapunica.
– Dugo sam odbijala sapunice, a kad sam napokon pristala na jedan takav projekt, zapravo mi je samo potvrdilo ono što sam već negdje osjećala, a to je da glumu ne mogu doživljavati kao svakodnevni posao na koji dolaziš i "proizvodiš" je iz dana u dan. Meni je ljepota ovog posla baš u toj unutarnjoj potrebi, u trenutku kad te nešto stvarno pokrene i kad imaš prostor da nešto izgradiš, istražiš, odigraš do kraja. Sapunice su jedna druga disciplina, traže kontinuitet, brzinu i ogromnu predanost kroz mjesece i tome se iskreno divim jer znam koliko je zahtjevno. Ali ja jednostavno nisam trenutno u tom ritmu, ni vremenski, ni po prirodi rada. Više me privlače forme gdje imam veću kontrolu i gdje se može dogoditi nešto autentično i za mene uzbudljivo – kazala je Nataša Janjić Medančić.
Monodrama "Prima facie" govori o odvjetnici Tessi koja u kaznenim procesima brani silovatelje. Razumije da silovane žene možda govore istinu, ali u njihovim iskazima traži slabe točke i tako brani svoje klijente. Često ih i oslobađa krivnje. Obrat se događa u trenutku kada je i sama silovana, kada prijavi silovatelja i kada se nađe na sudu u ulozi žrtve. Tada shvaća da je samo njezina riječ protiv njegove, da silovanje nije lako dokazati i da je ženi na sudu iznimno teško u takvim trenucima. "Prima facie" je monodrama PETIT teatra u suradnji sa zagrebačkim teatrom EXIT.
Janjić Medančić je nedano gostovala u emisiji "Nedjeljom u 2", kada je kazala kako je monodrame do sada nisu privlačile. Dodala je i kako joj je to bio velik izazov te da je to format koji nije voljela raditi. - Volim suigru, gluma je sama po sebi vrsta igre, ja sam timski igrač, rekla je glumica koja se za ulogu pripremala tako da je oblijepila cijelu kuhinju s monolozima. - Neke dijelove sam pisala da bi mogla vizualno zapamtiti. Dosta sam privatnog vremena uložila u učenje teksta. Najteže mi je bilo odigrati početak, pravni dio, gdje je ona uspješna odvjetnica. Lakše mi je bilo odigrati kada postaje žrtva. Ta ranjivost mi je bila jako univerzalna, ispričala je Janjić Medančić.
Kroz predstavu posebno ju je pogodilo koliko su slučajevi seksualnog nasilja pravno teški za dokazivanje. - Istina je stvarno neopipljiva, teško ju je dokazati, pritom žrtva prolazi kroz određenu vrstu retraumatizacije, navela je te istaknula kako je važno potaknuti žrtvu na prijavu. - Nismo radili predstavu da mijenjamo zakone, nego da potaknemo dijalog, da ohrabrimo žrtvu da prijavi. Važna je psihološka podrška sustava koje može osnažiti žrtvu, opisala je Janjić Medančić. Na samom kraju, smatra kako se situacija u društvu po pitanju silovanja mijenja, ali ne onoliko koliko bi trebala.
- Voljela bih da uopće ne moramo razgovarati o ovome, da se moja kći neće morati boriti za elementarna prava i da se ne demonizira borba za ženska prava. Muškom rodu se ne pokušavaju oduzeti prava, nego se pokušava to iznivelirati. To se još uvijek smatra ekstravagantnom idejom, ali to je zapravo osnovna ideja o jednakosti, zaključila je Janjić Medančić.