Iako je jedna od najvećih glazbenica 20. stoljeća svijet napustila prije šezdeset godina, Édith Piaf i dalje svojim glasom budi emocije kod slušatelja, opirući se zaboravu. Ova "okrugla" obljetnica njezine smrti s pijetetom je tijekom posljednjih godinu dana obilježavana u Francuskoj, ali i na drugim kulturnim središtima diljem svijeta, poput Londona, gdje je u Muzeju Victorije i Alberta otvorena velika izložba "Diva", u čijem su središtu one kulturne ikone koje su smatrane "hrabrima, vizionarima, bajkovitima". Usred sve te ekstravagantne, seksualno razigrane raskoši zvijezda poput Madonne, Rihanne, Lady Gage i Eltona Johna, Édith, sićušna u svojoj čednoj i pomalo izblijedjeloj crnoj haljini, ističe se svojom vizualnom skromnošću.
U stvarnom životu, međutim, legendarna pjevačica, kantautorica i glumica bila je sve samo ne skromna. Ona je zapravo rijedak primjer, u glazbenoj industriji svoga vremena, jedne moćne, asertivne žene koja je u potpunosti kontrolirala svoju umjetnost i svoj imidž te dominirala muškarcima koji su se pojavljivali u njezinom profesionalnom i privatnom životu. To vjerojatno objašnjava zašto je značajan broj današnjih izvođačica spominje na neki način, kao utjecaj ili inspiraciju. Lady Gaga je jedna od njih, kao i kanadska kantautorica Martha Wainwright. Veliki hit Kylie Minogue prošlog ljeta, "Padam Padam", nosi naslov (iako ne i stil ili sadržaj) pjesme koju je izvodila upravo Édith Piaf, što je najnovija u dugom nizu pjesama koje su snimili brojni poznati umjetnici njoj u čast.
Oživljena je i na velikom platnu: uvid u život legendarne pjevačice gledatelji su imali prilike vidjeti u filmu "La Vie en Rose" iz 2007. gdje ju je utjelovila talentirana glumica Marion Cotillard, a za svoju izvedbu osvojila je i najprestižniju filmsku nagradu Oscar. Prošle godine, Warner Music Entertainment i produkcijska kuća Seriously Happy objavili su svoje planove o snimanju animiranog biografskog filma "Edith", a njihov će uradak biti prvi biografski film koji je nastao uz pomoć umjetne inteligencije. Zahvaljujući regeneriranom glasu, francuska diva bit će narator 90-minutnog filma koji će dati kronološki presjek njezina života. Film će, osim originalnih snimaka njezinih najpoznatijih pjesama, donijeti i nevjerojatnu priču o tome kako je Piaf prevladala stereotipne izazove i postala simbol ženske emancipacije, a prikazat će i dio životnih nedaća u kojima se našla tijekom svojih 47 godina života.
Životom i stvaralaštvom koji je kao stvoren za filmsku ekranizaciju, Édith Piaf postala je (nad)nacionalna ikona, iza sebe ostavljajući niz pjesma, među kojima su najpoznatije "La vie en rose", "Milord", "Non, je ne regrette rien", "Hymne à l'amour" i "Sous le ciel de Paris". No, iako je pjevala o životu u ružičastom, životni put joj je bio sve samo ne posut ružinim laticama. Posebnim snažnim glasom i nježnim stasom opravdavala je nadimak "Piaf" (vrapčić), ali previše su tom vrapčiću lomili krila, od početka njezina tužnog života. U pjesme koje je pjevala i koje su postale svevremene utkana je "duša ulice" na kojoj je odrasla. Na ulici se čak i rodila.
Bilo je to 19. prosinca 1915., u radničkoj četvrti Pariza, gdje je na stepenicama ispred kuće u Rue de Belleville na broju 72 rođena Édith Giovanna Gassion. Hrabrost je od početka u njezinom imenu. Ime je dobila u znak sjećanja na britansku medicinsku sestru iz Prvog svjetskog rata po imenu Edith Cavell koja je riskirala svoj život za dobrobit francuskih vojnika koje je spasila od Nijemaca. Sa smrtnom kaznom suočila se samo dva mjeseca prije rođenja buduće glazbene zvijezde Édith Piaf. No, do tog statusa tek ju je čekao dug i trnovit put.
Njezina majka Annetta Giovanna Maillard bila je francuskog i talijanskog podrijetla, rodom iz talijanskog Livorna, a radila je kao barska pjevačica. Otac joj je bio Louis Alphonse-Gassion, ulični akrobat, koji je vrlo brzo napustio obitelj jer je morao u rat. Majka, koja je za obiteljski život imala vrlo malo smisla, ubrzo ju je napustila pa je mala Edith povjerena na brigu baki - vlasnici bordela u Normandiji. Rano djetinjstvo i svakodnevica okružena prostitutkama i njihovom klijentelom zasigurno je utjecala na njezin životni svjetonazor i njezinu osobnost pa je taj "polusvijet" zapravo postao njezino prirodno okruženje. Povrh svega, u prvim godinama života bila je slijepa, zbog neliječene upale rožnice oka.
Baka ju je stoga odvela u Lisieux, tamošnje hodočasničko središte. Nakon tog duhovnog putovanja, postepeno joj se vratio vid, a prisjećajući se dana provedenih u svetištu, Édith je rekla: "Moj život je počeo čudom. Kada sam imala četiri godine, razboljela sam se i oslijepila. Moja baka me je odvela do oltara Svete Terezije i molila je za moje ozdravljenje. Vjera me je spasila."
Édith nikada nije dobila priliku za adaptaciju na školu jer okrutna djeca nisu prešutjela činjenicu što živi u bordelu, stoga se u školskim klupama nije zadržala, također, nikada u potpunosti nije naučila čitati i pisati. Stoga je povratak oca s ratišta doživjela kao spas: on je vraća u Pariz, gdje zajedno zarađuju na trgovima grada. Ona pjeva prolaznicima, dok otac pokazuje akrobatske trikove, no nesuglasice i nasilje Édith su natjerale da oca napusti.
S petnaest godina u potpunosti je sama, prepuštena ulicama Pariza na kojima doslovno živi pjevanjem zarađujući za život. Kao ulična pjevačica pridružuje joj se prijateljica Simone Berteaut, a njihovo je prijateljstvo potrajalo čitav život. Sa šesnaest godina upoznaje budućeg supruga, mladoga dostavljača Louisa Duponta s kojim ubrzo dobiva dijete, djevojčicu Marcelle, koja sa samo dvije godine umire od meningitisa. Ulica ostaje njezin život, a ona obilazi barove bezuspješno pokušavajući pronaći izdavača svojih pjesama.
GALERIJA Nina Martina izgubila je 40 kg u 'Životu na vagi', pogledajte kako se promijenila nakon showa
U dobi od 19 godina otkrio ju je Louis Leplée, vlasnik mondenog kabareta Le Gerny, koji je izvlači iz bijede i otkriva publici pod nadimkom "Piaf". Godine 1936. objavljuje prvi album "Les Mômes de la cloche" za kuću Polydor. Popularnost joj donosi slavne prijatelje - redatelja Jeana Cocteaua, glumca Mauricea Chevaliera i pjesnika Jacquesa Bourgeata. Upravo je "papa", kako Edith od milja zove Louisa Lepléea, za Édith već u početku odabrao malu crnu haljinu koja ju je obilježila i ostala njezin zaštitni znak do kraja karijere. No "papa" je uskoro umoren, za što su čak i nju sumnjičili, ali je i oslobodili optužbe.
Iako su joj tragični događaji vezani uz smrt Lepléea priskrbili negativni publicitet, njezin je talent privukao kompozitora Raymonda Assoa, na kojeg ju je za života uputio i sam Leplée, kao na nekoga od koga može tražiti pomoć ako joj zatreba. I on od nje doista stvara zvijezdu. Uči je zanatu, piše joj prve važne šansone, otvara joj vrata slavnih pariških dvorana.
U ožujku 1937. održala je koncert u Parizu u dvorani ABC, koji ju je vinuo u zvijezde, a krajem 30-ih nastupala je u dvorani Bobino i požnjela golemi uspjeh. Od 1940. pojavljuje se i u kazalištu, u predstavi "Le Bel Indifférent" Jeana Cocteaua, a s Paulom Meurisseom, koji joj je bio partner u predstavi, pojavila se 1941. godine u filmu "Montmartre-sur-Seine".
Za vrijeme okupacije mora pjevati nacistima, ali i pomaže prijateljima u Pokretu otpora. Uz nju je tada i njezina buduća bliska prijateljica i suradnica Marguerite Monnot, koja je prati tijekom karijere i koja je komponirala kultne pjesme poput "Mon légionnaire", "Hymne à l'amour", "Milord" i "Amants d'un jour". Ti su ljudi obilježili Édith koja otada, svojim glasom božanske topline pjeva o bijedi ulice i tjeskobi siromaštva, ali i o vječnoj nadi i čaroliji ljubavi. Postala je poznata po chanson realiste, pjesmama o stvarnosti turobnog života niže klase - prostitutki, prosjaka i mornara željnih ljubavi.
U proljeće 1944. nastupa u Moulin Rougeu, gdje je mladi šansonijer Yves Montand držao prvi dio večeri. Upravo njega Edith "odgaja", formira kao pjevača i uvodi na veliku scenu, kao što će na isti način pomoći i drugima poput Charlesa Aznavoura i Gilberta Bécauda. U to vrijeme, Piaf je 1945. napisala "La Vie en Rose", danas možda njezinu najpoznatiju pjesmu, kada postaje i najtraženija francuska pjevačica i zabavljačica, no Francuska joj ubrzo postaje premala. U to vrijeme gradi i svjetsku karijeru te uspješno nastupa po dvoranama diljem Europe, SAD-a i Južne Amerike.
GALERIJA Vruće fotke! Pogledajte kako se Lidija Bačić mijenjala tijekom godina i neka njena najseksi izdanja
Piaf i Montand su započeli poslovnu suradnju koja je prerasla u ljubavnu vezu, međutim zbog konstantne borbe dva ega romansa je kratko trajala. Ubrzo je, međutim, upoznala je ljubav svog života, profesionalnog boksača Marcela Cerdana, s kojim je održavala vrlo javnu vezu unatoč tome što je imao suprugu i troje djece. Jednom prilikom novinaru koji ih je proganjao Cerdan je odgovorio: "Želiš znati da li volim i jesam li sa Édith Piaf? Da, ona je moja ljubavnica, samo zato što sam oženjen."
Bili su jako privrženi jedno drugome i Piaf je Cerdanu posvetila jednu od svojih najpoznatijih pjesama, "Hymne à l'amour", a afera je trajala od ljeta 1948. do njegove tragične pogibije u jesen 1949. godine. Sudbina je htjela da profesionalni boksač otputuje u Sjedinjene Države, gdje se borio protiv Jakea LaMotte u Detroitu. Cerdan je oboren u prvoj rundi, rame mu je iščašeno, te je morao odustati nakon desete runde. Bila je to posljednja borba u Cerdanovu životu. Potpisao je ugovor za revanš i ukrcao se na let za Pariz kako bi posjetio Piaf, koja je tamo nastupala. Zrakoplov je udario u planinu na otoku São Miguel na Azorima, a poginulo je svih 48 putnika u avionu, uključujući Cerdana, bez kojeg ostaje na vrhuncu slave.
No tragedije, ovisnost i bolest na njoj ostavljaju sve više traga kradući joj snagu. Naime, ubrzo nakon Cerdanove smrti nastradala je u prometnoj nesreći, zbog čega postaje ovisna o morfiju koji će "utapati" u alkoholu. Ipak, i pored tuge koju je nosila u svom srcu, ne obazirući se na savjete liječnika koji joj je rekao da se s poslom koji je radila ubija, ona je nastavila pjevati pred publikom uz riječi koje se još pamte: "Ovo je najljepši način da se izvrši samoubojstvo." Svojevrsna kruna "osvajanja" svijeta bio je nastup u Carnegie Hallu u New Yorku 1956. godine.
U život je vraća ljubavna veza s Georgesom Moustakijem, koji joj je napisao kultnu pjesmu "Milord". Druga teška prometna nesreća dodatno pogoršava njezino zdravstveno stanje pa se 1959. onesvijestila na sceni u tijekom njujorškog nastupa. Poslije operacije vratila se u Pariz, ali bez Moustakija.
Godine 1961. Edith nastupa u dvorani Olympia u Parizu. Ta se dvorana u to vrijeme nalazila u velikim financijskim problemima, a serija koncerata Edith Piaf spasila ju je propasti. Na tim koncertima koji su proglašeni vrhuncem njezine karijere, prvi put je izvela pjesmu "Non, je ne regrette rien" - ne žalim ni za čim.
Već dogodine, u svojoj 46. godini, iscrpljena i bolesna, Edith se ponovno udaje, i to za zgodnog mladog pjevača Théa Sarapoa, kojem je bilo tek 26 godina. Zajedno su snimili duet "À quoi ça sert l'amour?". Početkom 1963. Edith snima posljednju pjesmu "L'Homme de Berlin".
Edith Piaf je umrla ubrzo, u 47. godini od unutrašnjeg krvarenja, kao posljedice raka jetre. Istog dana umro je i njezin prijatelj Jean Cocteau koji je svojevremeno o njoj izjavio: "Édith Piaf je poput nevidljiva slavuja koji se nalazi na nekoj grani i sama postaje nevidljivom. Od nje će ostati samo njezin pogled, njezine blijede ruke, to čelo kao vosak s kojega bliješti svjetlost, i taj glas koji se nadima. Koji se penje, penje… i korak po korak pretvara se u nju samu, koji rastući kao njezina sjena na zidu, slavljenički zamjenjuje tu malu bojažljivu djevojčicu. Duša ulice prodire u sve sobe grada. To više nije gospođa Edith koja pjeva. To je kiša koja pada, to je vjetar koji tuguje, to je mjesečina koja rasprostire svoj stolnjak."
U danima nakon njezine smrti, nadbiskup pariške katoličke crkve proglasio ju je "kategoričkom grešnicom" i onemogućio joj pogrebnu misu, no deseci tisuća njezinih poklonike izašli su na ulice tijekom njezinog pogreba što je, prvi puta nakon kraja Drugog svjetskog rata, u potpunosti zaustavilo promet u Parizu. Godine 2013., pola stoljeća nakon njezine smrti, održana je memorijalna misa u njezinu čast u Parizu, u četvrti Belleville gdje je rođena. Njezina pjevačka legenda ostaje prisutna i danas u popularnoj kulturi te nastavlja inspirirati poznate glazbenike čemu svjedoče i brojne obrade njezinih pjesama. Iako je sa smrću Édith Piaf umrla čitava era francuske šansone, ona nikada neće biti zaboravljena.
VIDEO Glazbeni kritičar Hrvoje Horvat o Dori: Izbor pjesama izazvat će više intriga od političkih izbora