Jedino što mi je u životu žao je što moji roditelji nisu doživjeli da im mogu vratiti dio ljubavi koju su mi poklonili

U prosincu Miroslav Škoro obilježava impresivnih četrdeset godina karijere – i to s tri već rasprodana koncerta u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Umjesto velike Arene, u kojoj je svojedobno okupio tisuće obožavatelja, ovaj put odlučio se za intimniji, topliji prostor koji, kako sam kaže, diše zajedno s publikom. Za njega je Lisinski mjesto posebne emocije i simbol bliskosti s ljudima koji su ga pratili od samih početaka. Slavonski sin, kantautor, glazbenik, producent, ali i bivši saborski zastupnik i predsjednički kandidat, Škoro je tijekom desetljeća izgradio jedinstven spoj umjetnika i javne osobe koja nikada nije bježala od stava. Njegove pjesme – od bezvremenske “Ne dirajte mi ravnicu” i snažne “Sude mi” do narodne maksime “Sve poštivam, svoje uživam” – postale su soundtrack života mnogih generacija. U ovom razgovoru govori o četrdesetogodišnjem putovanju od Osijeka do svjetskih pozornica, o vjeri i identitetu, ljubavi prema domovini bez agresije, lekcijama politike i snazi glazbe koja, kako kaže, “uvijek kaže više od tisuću riječi”.

U prosincu obilježavate 40 godina karijere s tri već rasprodana koncerta u Lisinskom. Koliko će na kraju biti tih koncerata? Zašto Lisinski, a ne opet Arena?
Koncerte organiziraju dragi ljudi koji rade u Lisinskom. To je njihova produkcija. Imamo izvrsnu suradnju već godinama, i to na obostrano zadovoljstvo. Na žalost, kasno smo krenuli u realizaciju, tako da su u ovoj godini bile slobodne tri večeri i karata za prva dva koncerta više nema, a za treći je ostalo vrlo malo. Ovisi o tome kad ćete objaviti ovaj razgovor. Razmišljali smo i o Areni, ali u ovoj godini nije bilo nijednog slobodnog termina, tako da ćemo u njoj organizirati veselje nekom drugom zgodom. Osobno, više volim manje prostore i jako sam sretan da ću baš četrdesetogodišnjicu slaviti nastupom na meni najdražoj pozornici. Nakon radnog ljeta imali smo malo dulju pauzu, ali od sredine studenog palimo motore. Hrvatska noć u Frankfurtu je prva i onda ne stajemo do siječnja sljedeće godine.

Kad se danas osvrnete na svoj životni put od Osijeka do svjetskih pozornica i Sabora, što biste rekli da je najviše oblikovalo vaš karakter?
Radije bih odgovorio na pitanje tko je oblikovao moj karakter, i to još u vrijeme odrastanja. Geni su mi takvi kakvi jesu, ali na mene su u karakternom smislu jako utjecali, prije svega, moja mama Neda, potom njezin otac, moj did Marko Gabelica, moji učitelji iz škole u Višnjevcu i nekoliko isusovaca koji su bili u našoj župi, nadasve pater Ante Vukoja i pater Petar Mijić. Istini za volju, od mnogih sam dragih ljudi učio. Od nekih manje, od nekih više, ali svima jedna velika hvala. Hvala, naravno, i mojoj obitelji, koja me ponajviše naučila u zadnjih tridesetak godina.

Mnogi vas vide kao čovjeka koji uvijek ide protiv struje. Osjećate li se više buntovnikom, idealistom ili realistom?
Ne idem protiv struje, ali baš zbog odgoja imam sustav vrijednosti koji me počesto dovodi u nevolju i u odgovoru na vaše pitanje padaju mi na um Arsen Dedić i Tin Ujević. Naime, Arsen je jednom rekao da ne valja govoriti o svojim nevoljama jer se, govoreći o njima, možeš samo uvaliti u još veće nevolje. Bilo pa prošlo. S druge strane, Tin Ujević bio je izvanserijski intelektualac koji je imao dosta problema zbog svojih političkih opredjeljenja i njihova manifestiranja. Znate, puno je lakše biti u zoni komfora nego se izložiti ili založiti za nešto. U javnom djelovanju oko tebe se okupe svakakvi ljudi sa svakakvim idejama, počesto iz vrlo osobnih, prizemnih i malicioznih razloga. Tin je rekao da je on u svemu tražio ljepotu, a ovi oko njega samo korist. Moram priznati da se slažem s njim i upravo to mi se i dogodilo. No bez obzira na sve, čovjek sam koji vjeruje u ljude, ali imam dovoljno samokontrole da stanem i maknem se kad vidim da nešto ide u krivom smjeru. To me čini u isto vrijeme i idealistom i realistom. Dakle, kao i većina, sve sam pomalo, ali ponajmanje buntovnik.

Vaša pjesma “Ne dirajte mi ravnicu” postala je gotovo himna jedne generacije. Sjećate li se trenutka kad ste shvatili da će ta pjesma nadživjeti vrijeme?
Teško da će nadživjeti vrijeme, ali mene vjerojatno hoće. Napisao sam jedno dvjestotinjak pjesama, ali “Ravnica” i “Sude mi” pjesme su koje publika najviše voli. U zadnje vrijeme primjećujem i da “Sve poštivam, svoje uživam” pomalo stječe status pjesme koju ljudi svugdje rado slušaju i pjevaju. Iako, moram još reći, kao i svaki pravi roditelj, da su meni, uglavnom, sve moje pjesme drage i to uistinu mislim. Možda ima i boljih od ovih koje smo spomenuli, ali to treba prepustiti vremenu. Vrijeme je najbolji sudac.

Tamburica je vaš zaštitni znak. Što ona simbolizira za vas osobno, instrument, emociju ili identitet?
Da, može se reći tako, iako nemam pojma o sviranju tambura. Malo prčkam po gitari i to je to. U svemu je važna priča ili, kako to kažu stručnjaci, narativ. Najgore što čovjek može činiti jest da se opire priči u koju je stavljen. “Ne dirajte mi ravnicu” sigurno je tamburaška pjesma, ali “Sude mi” ili “Svetinja” sigurno nisu. To je pop-rock, samo ja pjevam pa ih je lakše strpati u tambure, iako to s tamburom veze nema. Što se tiče uloge tamburice, moj dojam je da je apsolutno dio identiteta, i to posebice kod naših iseljenika. Bilo je razdoblja kada je tambura značila puno i tu kod nas u domovini, ali to je vrijeme prošlo i teško da će se vratiti. Naš je svijet više prigrlio neke druge instrumente, neke druge melodije i neke druge izvođače.

Odrasli ste u Slavoniji, u kraju u kojem se posebno cijene ponos i identitet. Kako se taj slavonski duh odrazio na vaš rad i svjetonazor?
To vide svi i čini mi se da ste već u jednom pitanju spomenuli taj moj karakter, koji je dobrim dijelom posljedica rođenja u Slavoniji. Iako sam podrijetlom čistokrvan Imoćanin u entom koljenu, što nosi dodatnog prkosa i ponosa, u ravnici je sve jako naglašeno, iako smo izvana mirni i tihi. Nemaš se ti na božjem dlanu gdje sakriti ni od vjetra ni od pogleda. Moraš stajati uspravno jer nema kamena ili brda za koji možeš zamaknuti. Dakle, mi rođeni u ravnici ili jesmo ili nismo. Što god da se događa, izvoli ustani, trpi i izdrži, nema druge. Svi smo pomalo Begovići... Đuka do Đuke.

Kako su godine provedene Americi promijenile vaš pogled na Hrvatsku i njezine vrijednosti?
Više nego što bi čovjek očekivao. Naime, svoju kuću puno bolje vidiš kada izađeš iz nje i malo se odmakneš. Tako je i sa zemljom. Nažalost, najteže je vidjeti sebe, jer iz sebe teško možeš izaći. Zato počesto imamo puno bolje mišljenje o sebi nego o svojoj državi, iako smo mi ta država. Nije lako odgovoriti na ovo pitanje, a ne biti patetičan. Svi koji su otišli, znaju o čemu govorim. Reći ću samo da puno puta nismo u pravu kada govorimo o svojoj zemlji i svojim ljudima. Imamo lijepu zemlju i dobre ljude.

Glazba vam je često bila most prema narodu. Jeste li pjesmom rekli više nego što ste ikad mogli izgovoriti u politici?
O, da, to je sigurno. Pjesma je jedno od najmoćnijih oružja. Pjesma, film, književnost, slikarstvo... općenito umjetnost i, naravno, sport. U sportu smo čak i dobri, iako je to počesto zasluga entuzijasta, ali šteta što nismo mudriji kada su u pitanju umjetnici, posebice filmski. Za sport ti, uglavnom, trebaju tenisice i upornost, ali za tehničku izvedbu u umjetnosti, posebice filmu, treba ti novac, puno novca. Kada je završio Drugi svjetski rat, John Wayne opet je “oslobodio” sve otoke u Pacifiku i nekoliko se puta “iskrcao” u Normandiju. Tu su i jugoslavenski komunisti bili mudri, Srbi to lukavo rade, mi, nažalost, ne. Imamo prekrasne priče, iz davne prošlosti, još od dolaska Hrvata, da ne govorimo o temama iz Domovinskog rata i poraća. Trebaju nam filmovi o dolasku Hrvata, o našim kraljevima, o Starčeviću, Radiću, Blagi Zadri, Vukovaru, Škabrnji, u konačnici i o Tuđmanu i o mnogim drugima. Sve su to velike i snažne priče, a samim time i odlični filmski predlošci. To pojedinac ne može sam. To mora biti strategija i kulturna politika. Država ne bi smjela žaliti novca kada je umjetnost u pitanju jer ta vrsta promidžbe najjače je oružje koje postoji.

Koliko je danas teško biti javna osoba koja istodobno nastoji očuvati privatnost i obitelj?
To je postalo gotovo pa nemoguće. Ako i nemaju što o tebi, izmisle. Od sudova ne možete očekivati pravičnost i jako puno toga ostaje jednostavno visiti nedorečeno, tako da javnim prostorom uglavnom vlada neistina. Umjetna inteligencija otvara dodatne mogućnosti manipulacije i, ako zakonodavac pravno ne bude na vrijeme regulirao neke stvari, a neće, čekaju nas vrlo čudna vremena u kojima će diskreditiranje nekoga ili nečega biti svakodnevica. Ne može čovjek mimo svijeta, ali imam brak koji traje skoro četrdeset godina, isti bend već desetljećima i još uvijek smo najsretniji kad smo zajedno. Bit će kako bude.

Često ističete da ste za domoljublje bez agresije. Kako pomiriti ljubav prema domovini s nužnošću modernog, otvorenog društva?
Riječ domoljublje kovanica je nastala spajanjem domovine ili doma s ljubavlju. Nijednu od tih riječi ne mogu povezati s agresijom. Kakva je to ljubav ako si ljutit? Pa ne ideš nekome iskazati ljubav tako što se dereš i skače ti žila na vratu. Ljubav je toplina, sigurnost, mir i sreća, i to ne samo za mene nego i za sve oko mene. Ljubav prema domovini ne valja iskazivati mržnjom prema nekom drugom. Onda to nije ljubav.

Postoji li odluka u politici zbog koje vam je iskreno žao?
Jedino što mi je u životu žao je što moji roditelji nisu doživjeli da im mogu vratiti dio ljubavi koju su mi poklonili. Žao mi je što nisu vidjeli kakvi su krasni ljudi postali moja djeca Ivana i Matija.

Mnogi glazbenici izbjegavaju politiku, a vi ste je prigrlili. Može li umjetnik ostati vjerodostojan kad se bavi politikom?
Djela uvijek govore više od riječi. Ja živim kako pjevam i pjevam kako živim. Ne mogu pjevati o vjeri, ljubavi i domovini, ili o nepravdama, a onda sa strane gledati kako ljudi pate i praviti se da me se to ne tiče. Biti u javnom prostoru i imati stav nije privilegij mačka u zapećku. To je odgovornost. “Znate, ja to samo pjevam, nemam ja ništa s tim”, to ne ide tako. Već sam vam rekao, kod nas u Slavoniji ili jesi ili nisi. Posebice u Osijeku. Ako se s nekim pentraš na pozornicu, onda izvoli preuzeti odgovornost, a ne samo honorar.

Jeste li ikada osjetili da vam je politika naštetila glazbenoj karijeri, ili obratno, da vam je glazba otežala politički put?
U pjesmi “Vrijedilo je” ima stih “na svoja sam djela ponosan”. Uvijek radim najbolje što mogu. Nikada s namjerom da nekoga, ne daj Bože, povrijedim. Moj put je takav kakav je trebao biti. Na tom putu neke sam ljude izgubio, neke sam dobio. Ne smeta mi to, dapače. One koji su mi okrenuli leđa ne osuđujem, ali i ne žalim za njima. Bogu hvala, moji koncerti još uvijek su puni razdraganih ljudi koji zajedno sa mnom pjevaju od početka do kraja. Dio publike stari sa mnom, ali ima i puno onih koji se nisu ni rodili kad sam pisao pjesme koje danas zajedno pjevamo. To mi je najveća nagrada. Učinio sam, u političkom smislu, najbolje što sam mogao i taj dio je završen. Silno me raduje da sam prošle godine napunio zagrebačku Arenu bez ijednog novog hita i bez puno medijske podrške. Ove godine obilježavan četrdeset godina glazbenog djelovanja i, eto, bez ijednog plakata rasprodali smo tri koncerta u Lisinskom. Sad ćemo možda objesiti nekoliko plakata reda radi. Nadam se da ću Novu godinu dočekati u svom rodnom gradu i imam već dogovoreno puno nastupa u sljedećoj godini. To je za jednog 63-godišnjaka s četiri srčane premosnice sasvim dovoljno.