'Jadranka Kosor otkrila mi je jezivu priču: Otac ju je ostavio, majka je pokušala samoubojstvo, očuh ju je napastovao'

Treća sezona serije "Varoški amarcord" ponovno je stigla HRT, nastavljajući priču koja je u protekle dvije sezone osvojila gledatelje toplinom, humorom i nostalgičnim pogledom na život u maloj dalmatinskoj sredini. Serija, koja vješto spaja humor, svakodnevicu i prepoznatljive lokalne likove, kroz svoje epizode bilježi male životne priče koje mnogi prepoznaju kao dio vlastitog odrastanja ili susjedstva. Iza ove autorske ideje stoji scenarist i redatelj Ivan Živković Žika, koji je "Varoški amarcord" oblikovao kao svojevrsnu televizijsku razglednicu Mediterana i njegovih ljudi, punu duhovitih situacija, ali i toplih, emotivnih trenutaka. U novoj sezoni šestero protagonista, sve odreda romantičnih duša, kreću na proustovska putovanja prema svojim mladostima i djetinjstvima, te mjestima u kojima su ih proveli. Prisjećaju se tadašnjih veselja, strahova, ali i trauma od kojih su satkani njihovi kasniji životi, otvarajući tako manje poznate stranice svojih posebnih životnih priča. Oni su: Stevo Karapandža, Doris Šarić Kukuljica, Drago Štambuk, Jadranka Kosor, Livio Morosin i Vedran Mlikota. U razgovoru sa Živkovićem otkrivamo kako je nastajala nova sezona, što gledatelje očekuje u novim epizodama te kako se serija razvijala od prve ideje do treće sezone koja je upravo krenula na HRT-u.

Treća sezona "Varoškog amarcorda" ponovno nas vraća u djetinjstva i formativne godine poznatih ljudi. Kako je nastala ideja da upravo odrastanje u maloj sredini bude ključna nit cijelog serijala? Kako su po Dostojevskom svi ruski pisci njegovog vremena ispali iz Gogoljevog šinjela, tako su svi ovi moji amarcordi ispali iz Arsenove Tesline ulice u Šibeniku. Ta priča o zajedničkom odrastanju tria fantasticus: Arsena, Miše i Vice, u istoj ulici tog ubogog šibenskog Varoša, bila je prva ideja da o njoj napravim dokumentarac. Onda je to ipak preraslo u serijal jer sam pridodao tri epizode o varošima u Splitu, Zadru i Sinju. U drugoj sezoni sam priče personalizirao pa u svakoj epizodi neki poznati lik kreće na prustovsko putovanje u svoje djetinjstvo. U drugoj sezoni su to bili: Ćiro Blažević, Luko Paljetak, Julijana Matanović I Vojo Šiljak, a sada su: Stevo Karapandža, Doris Šarić Kukuljica, Drago Štambuk, Livio Morosin, Jadranka Kosor i Vedran Mlikota.

U seriji često postavljate pitanje: je li odrastanje u maloj sredini blagoslov ili prokletstvo. Nakon svih razgovora koje ste vodili - imate li odgovor na to pitanje? Kako kome - netko tko je odrastao u Dubrovniku sigurno je blagoslovljen, a netko tko je odrastao u Lipiku je time malo proklet. Naravno da su moguće i obrnute karme, da i Dubrovnik donese prokletstvo, a Lipik, recimo divotu odrastanja, no okruženje i atmosfera djetinjstva svakako otvaraju perspective života. Naravno, pojedinci, u tim malim prokletim sredinama, pobjegnu zloj kobi i sami razvale ona vrata životne perspektive u koju žele ući. Drugi samo pokucaju, a ista vrata im se lagano otvore.

U vašim epizodama često se osjeti nostalgija, pravi "amarcord". Je li ta nostalgija nešto što spontano izlazi iz sugovornika ili je to svjesna dramaturška odluka serijala? Ne prisjećaju se svi s nostalgijom svog djetinjstva i rodnog kraja. Kod nekih likova je doba djetinjstva bilo razdoblje bolnih iskustava iz kojeg su na put u život ponijeli torbe trauma. Takva je recimo bila priča Julijane Matanović, a takva, još teža, krajnje surova je djetinjstvo Jadranke Kosor. Ona je proživjela horor. Otac ju je ostavio, nikada joj se nije javio, majka je pokušala samoubojstvo, očuh ju napastovao… Tu su prokletstva mračnih provincija, o čemu sam maloprije govorio. Nasuprot njima, u Dubrovniku su djetinjstva Luke Paljetka i Doris Šarić Kukuljice bila sretna pa su i njihovi amarcordi puni nostalgije.

Po kojem kriteriju ste birali sugovornike treće sezone? Uzimam ljude koji su nekog vraga napravili u životu pa onda imaju i što za ispričati. Kod nekoga iz djetinjstva iskaču intrigantne price, a kod nekih je taj zavičaj identitetski važan i formativan. Mlikota ne može bez svog Zagvozda recimo. Taj Zagvozd je meni uboga selendra u kamenjaru iza Biokova, no za njega je mjesto gdje se čini najsretnijim. Dovukao je i svu glumačku svitu dolje pa već 20- tak rade festival: igraju predstave i vrte janjce na ražnju.

Postoji li neka zajednička crta koja povezuje sve te ljude, osim činjenice da su ostvarili velike karijere? Nisam baš prepoznao neke zajedničke nevidljive niti koje spajaju senzibilitete, recimo, Jadranke Kosor i Livia Morosina. Mislim da su svi jako različiti. Različiti su i njihovi odnosi prema zavičaju. Livio od Istre se sigurno najviše razliju je ostalih. On je usamljeni jahač koji jaše na horizontu prema zalasku sunca..

Premijerna epizoda posvećena je Stevi Karapandži. Što vas je u njegovoj životnoj priči najviše iznenadilo? Interesantan je kontrast zabiti u iz koje je Stevo došao i toga u kakvu se kulturnu personu razvio. U Zagreb je na razgovor za posao u zagrebačku Esplanadu došao u maminim cipelama, a nakon par godina je već postao šef kuhinje u Intercontiju. Kuhao je svugdje po svijetu, radio u londonskom hotelu Savoy, u Japanu u njihovim glavnim hotelima… U Hrvatskoj i Jugoslaviji je bio prva i dugo dugo jedina kulinarska zvijezda. Ono što su Gordon Ramsay, Jamie Oliver ili Heston Blumenthal danas u svijetu televizijskog showa, u našem svijetu i našim djetinjstvima davno prije, prije dnevnika je punih 18 godina bio Stevo Karapandža.

Koliko je teško nagovoriti poznate ljude da se vrate na mjesta iz djetinjstva i otvore osobne uspomene? Nisam se nešto ubio od nagovaranja. Ovi iz ove sezone su gledali prijašnju sezonu, dopao im se taj koncept i svi su prihvatili ta stvarna i imaginarna putovanja. Prije je najteže, ali svakako i najzanimljivije bilo ići na put s Ćirom Blaževićem. Kukao je i vikao na nas što ga: "ćeramo u tu vukoje*inu od Travnika". Ali na kraju je Ćiro unatoč svome životnom kraju, udovolji svakoj našoj želji, odradio svaku scenu kako smo od njega tražili - a neku je svojom imaginacijom učinio i puno boljom.

Koliko traje proces nastanka jedne epizode, od ideje, istraživanja, snimanja na terenu do finalne montaže? Recimo da proces stvaranja jedne sezone traje godinu dana. Sa svim ljudima se prvo povezujem, zbližim, s nekima od njih razvijem i prijateljstva, steknem njihovo povjerenje, postignem da mi se otvore. Uglavnom, iskoristim ih za dobru priču, naravno.

Imate li neku anegdotu sa snimanja treće sezone koja možda neće stati u emisiju, ali je ostala posebno upečatljiva Anegdote su uglavnom u epizodama "Amarcorda". Pogledajte.

Ljudi koje predstavljate prošli su put "od gnijezda do zvijezda". Koliko su, prema vašem dojmu, za to zaslužni talent i rad, a koliko slučajnost ili sreća? Sad ću se opet prisjetiti Ćire I njegove price o sedam faktora uspjeha. To su bili, nešto tipa: talent, motiv, rad, inteligencija… I na kraju, za sedmi faktor uspjeha stavio je sreću i rekao da je ona za uspjeh neophodna, da s njenim izostankom u životu nećeš uspjeti, no ako ne ispuniš ovih šest faktora prije sreće, fućkaš je, ona ti neće pomoći.

Živimo u vremenu društvenih mreža i instant-slave. Koliko je danas drugačije postati poznat nego u vrijeme kada su karijere vaših sugovornika počinjale? Svi su danas poznati, a nitko za nikog nema pojma.

U seriji vidimo ljude koji nisu samo postali poznati nego su i trajali desetljećima u javnom prostoru. Postoji li neka zajednička formula tog trajanja? Nešto su radili u životu. To je neka zajednička nit svim poznatim ljudima koje predstavlja - svatko od njih je radio na ostvarenju svog sna. Nisu te karijere pale s neba, mukotrpno su nastajale.

Što mislite, može li današnja generacija influencera jednog dana imati svoje "amarcorde" poput vaših gostiju? Bar neće trebati na put, samo im se složi kompilacija the best of.

Nakon dvije već emitirane sezone, kako danas gledate na razvoj serijala? Je li se i vaš autorski pristup promijenio? Uvijek prilagodljiv priči.

Postoji li epizoda iz prethodnih sezona koja je na vas osobno ostavila najjači dojam? Mislim da je epizoda s Julijanom Matanović bila najemotivnija i najviše primijećena. Bez obzira na to što je Julijana o svemu tome pisala u svojim knjigama, priča u sintaksi dokumentarnog filma je djelovalo na emocije gledatelja.

Jesu li vas neke priče iz prvih sezona navele da drukčije gledate na vlastito djetinjstvo i mjesto iz kojeg dolazite? Ja sam imao jako lijepo djetinjstvo u divnom gradu, Šibeniku. Bio sam voljen, i u obitelji i među prijateljima, tako da sam bio blagoslovljen, kako ste definirali tip odrastanja u jednom pitanju. Često odlazim u Šibenik i uvijek kažem da idem kući, iako je odavno moja kuća na zagrebačkoj adresi. Postao sam čovjek s dvije adrese, jednom prebivališnom, a drugom zavičajnom. Na zavičajnoj adresi se uvijek osjećam kao potpuni ja, a na ovoj prebivališnoj me unutra uvijek fali između desetak posto.

Nakon svih ovih priča o putu od malih sredina do velikih karijera. Što biste poručili mladim ljudima koji danas sanjaju velike snove? Da što više vise po mobitelima i društvenim mrežama.

Video