Glumicu Lunu Pilić prvi put sam upoznao na Sarajevo Film Festivalu 2022. godine. Već nakon prvog razgovora pomislio sam: "Ona treba samo jednu veliku ulogu!" Tri godine kasnije, sudbina je ponovno ukrstila naše puteve, ali ovog puta Luna više nije mlada nada – ona je glavna zvijezda filma Sveta obitelj. I da budem iskren, nije da joj želim previše laskati, ali njezina izvedba Janje? Maestralna!
No, ono što me dodatno osvojilo nije samo njezin talent pred kamerama, već i hrabrost izvan njih. Luna svoju karijeru gradi odvažno i s jasnom vizijom, a uz to se istaknula i kao borac za prava studenata u Srbiji, gdje je završila akademiju. U vremenu kada se mnogi boje dignuti glas, ona ga koristi bez zadrške, zagovarajući promjene i bolji položaj mladih. Strastvena, posvećena i beskompromisna – takva je Luna Pilić. A sada je vrijeme da čujemo njezinu priču.
Prije nekoliko dana bili ste u Srbiji, točnije u Beogradu i Novom Sadu na prosvjedima. Kako ste se odlučili ići na prosvjede i kakva je zapravo vaša povezanost sa Srbijom?
Pretprošle godine završila sam "Akademiju umetnosti" u Beogradu i diplomirala. Odlučila sam ondje nastaviti živjeti i raditi, odnosno živjeti na relaciji Split-Beograd, a sada i Zagreb. U posljednjih pet godina bila sam na skoro svim prosvjedima koji su se održavali u Srbiji, a od početka je bilo jasno da su ovi prosvjedi potpuno drugačiji. Na prvom od novih prosvjeda u Beogradu bila sam prije skoro dva mjeseca, ispred zgrade RTS-a, kada se bukom ometalo emitiranje Dnevnika na RTS-u. Razlog tome bilo je ukazivanje na pristrano i neobjektivno izvještavanje. Pojavile su se "rijeke" mladih ljudi, odnosno studenata. Energija i atmosfera bile su fascinantne, a svi smo znali da je jedini ispravan potez biti ondje u tom trenutku. Studenti su u Srbiji izgubili strah, žele ispunjenje svih zahtjeva, a u tome su ujedinjeni. Ti mladi ljudi su neustrašivi, odlučni, pametni i organizirani. Imaju podršku i od tamošnjih poljoprivrednika, odvjetnika koji štrajkaju, srednjoškolaca koje podržavaju i profesori, glumaca, medicinskih radnika... Otkad pratim političku scenu u regiji ovo je najpozitivnija stvar koja se trebala dogoditi. I svi su prepoznali važnost ovog trenutka i ispravnost studentskih zahtjeva, tako se i u hrvatskim gradovima održavaju skupovi podrške Srbiji. Pogotovo mi je posebno bilo vidjeti skup koji su organizirali građani u Splitu 1. veljače.
Što vaši prijatelji u Srbiji kažu na podršku koju im pružate?
Uhvatila sam desetak dana slobodnog vremena i vratila se u Split biti s obitelji. Moji djed i baka imaju sve televizijske kanale iz regije pa smo zajedno pratili što se događa u Srbiji. Izgarala sam od želje da se vratim i odem s prijateljima ponovno na prosvjede, a povratak u Beograd sam organizirala doslovce u jedan dan. Događao se ogroman prosvjed u Novom Sadu i nisam ga mogla propustiti. Moji prijatelji u Srbiji su s jedne strane pozitivno iznenađeni, ali su sretni i ponosni što mi je stalo do pravde, za koju mislim da se svi trebaju boriti, a studenti nam upravo pokazuju kako.
A što misle, dokad će trajati prosvjedi?
Prosvjedi će trajati sve do ispunjenja svih zahtjeva. Pozorno pratim i političke analitičare u Srbiji i Hrvatskoj, i nitko sa sigurnošću ne može reći koliko dugo će sve to potrajati. U početku su svi imali narativ da će se to uskoro okončati, no posljednjih dana više nitko nije siguran. Jedino u što smo sigurni, kao što sam već rekla, je da studenti u Srbiji neće posustati u naumu da se ispune svi njihovi zahtjevi. Ovo nisu nasilni prosvjedi, riječ je o slozi, miru i zajedništvu kojim se želi pokazati da ujedinjenje može sve pobijediti.
Mislite li da će neki Srbi reći: "Što ova Hrvatica i Splićanka radi na našim prosvjedima"?
Ti isti što bi to rekli sigurno će pomisliti što sam uopće ondje dolazila studirati, živjeti i raditi. Možda će mi neki to zamjeriti i u Hrvatskoj. Ali imam dojam da smo u ovom trenutku osvijestili da je zajedništvo puno jače od podjele. Svrha je u tome da se gradi pravednije društvo za sve građane, bez obzira odakle su i koje su nacionalnosti, ili misle li drugačije.
Kako je izgledao vaš prelazak granice u Srbiju, s obzirom na to da je naša vlada izdala upozorenje hrvatskim građanima za odlazak u tu zemlju?
Ni meni tada nije bilo baš svejedno, no granicu smo prešli bez ikakvog problema. S druge strane, ne mogu ja drugima govoriti da dolaze olako u Srbiju, jer nitko ne bi volio da mu se dogodi deportacija kao i našim kustosicama iz Zagreba.
Što mislite o srpskim režimskim medijskim kućama i novinarima koji obmanjuju javnost o tome da prosvjedi nisu uspjeli?
Ti režimski mediji ne postoje od jučer, oni postoje još od Miloševićeve vlasti. No na drugom velikom prosvjedu ispred RTS-a dogodila se velika promjena kada su radnici izašli na balkon s transparentom podrške studentima, a to je bilo nezamislivo. Ako pratite vijesti s RTS-a onda ste mogli vidjeti da se sada promijenilo i njihovo izvještavanje s prosvjeda, intervjuiraju studente i ostale građane. Ranije su govorili kako se okupila samo "šaka ljudi", no sada je ipak njihovo izvještavanje malo relevantnije. I dalje to nije detaljno istraživačko i objektivno novinarstvo, ali ipak je pomak kada daju određenu minutažu u prilozima studentima i prosvjednicima. Većina stanovništva u Srbiji, a pogotovo u onim ruralnim područjima informira se isključivo preko RTS-a, a sada ipak dobivaju malo bolji uvid u stanje u društvu.
Kako ste doživjeli tu atmosferu zajedništva na prosvjedima, postoji li neka zanimljiva anegdota?
S prijateljima sam bila na prosvjedu u Novom Sadu. Blokirala su se prvo sva tri novosadska mosta, a zatim su se svi preselili na Most slobode. Ukupno je blokada trajala 27 sati. Bilo je nevjerojatno. Nisam doživjela Woodstock, ali mislim da je nešto što je ondje bilo, bilo i u Novom Sadu. Čista poruka mira. Atmosfera je bila kao mješavina nekog festivala i sajma. No nitko nije došao jer čeka nekog izvođača da se popne na pozornicu, već da podržimo studente i njihove zahtjeve. Ljudi su igrali nogomet, košarku, karte, šah, neki su pekli meso, svirali... Dolazile su i starije gospođe koje su pekle kiflice i kolače pa dijelile studentima, građani Novog Sada su na štandovima kuhali i dijelili hranu svima. Ono što je jako važno je da se na svakom od prosvjeda događa i petnaest minuta šutnje čime se odaje počast poginulima u padu nadstrešnice u Novom Sadu, za što još nitko nije odgovarao. Deseci tisuća ljudi, na istom mjestu, koji zajedno šute - to je jako moćno.
Kako vam je bilo studirati u Beogradu?
Ja sam prvo upisala komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu da ne gubim godinu, jer tada nisam uspjela upisati glumu. Na kraju sam i završila studij komparativne književnosti, u koji sam se u međuvremenu zaljubila - te sam paralelno svake godine išla na prijemne, jednom čak na tri u istoj godini. Netko mi je tada rekao da sam zagrizla za glumu kao pit bul, a i ja bih se s tim složila. S glumicom Marijom Klanac sjedila sam u kafiću, a ona je baš tada završila privatnu "Akademiju umetnosti" i rekla mi da se taman otvara nova klasa i da pokušam upisati. Uspjela sam, a ona mi je predala tu našu, recimo, "splitsku štafetu". Akademija nije kao ostali fakulteti, tempo je intenzivan i četiri godine si samo tome posvećen. Bilo je super studirati u Beogradu, metropola na balkanski način.
Otac vas i nije baš previše podržao kada ste mu rekli da želite upisati glumu, no ipak je kao pravi roditelj bio tu za vas i vodio vas na sve prijemne ispite...
Mislim da nijednom roditelju nije svejedno kada mu dijete kaže da želi upisati glumu. Čak i neki glumci koje poznajem kažu da ne bi voljeli da im se djeca bave našom profesijom. Ali moj otac je uzeo godišnji odmor kako bi me vozio u Sarajevo, Novi Sad i Beograd na prijemne ispite. Na kraju je bio jako sretan i ponosan što sam upisala akademiju u Beogradu.
Glumica ste koja je debitirala na filmu Sveta obitelj, a koji je prikupio vrhunske kritike. Utjelovljujete glavnu ulogu, Bosanku Janju. Kako je izgledala audicija za film i koliko vam je bilo izazovno povezati se s ulogom koja je žrtva seksualnog zlostavljanja?
Zapravo sam debitirala sa "Zagrebačkim ekvinocijem", koji je režirao Svebor Mihael Jelić 2019., samo što tad nitko od nas još nije bio profesionalac. Inače, u kina sad stiže Sveborov novi film, "Frka", i to je stvarno jedna ludilo priča. A za "Svetu obitelj" su postojala su tri kruga audicije, a u užem krugu nama curama koje smo prošle dalje redateljica Vlatka Vorkapić dala je cijeli scenarij koji smo trebale pročitati i pripremiti se za dalje. Kada sam vidjela scenarij nisam bila sigurna želim li uopće nastaviti s audicijom. U trenutku snimanja filma bila sam tek na drugoj godini akademije, a scenarij je bio jako težak. Prepala sam se zapravo veličine i težine zadatka pa sam zamolila Vlatku da mi da nekoliko dana da odlučim. O ulozi Janje konzultirala sam se i s ocem, profesoricom i glumicom Anicom Dobrom. Prevagnulo je to što mi je otac rekao da u Hrvatskoj do tada nije bio snimljen film o seksualnom zlostavljanju unutar obitelj. To me motiviralo, nazvala sam Vlatku i rekla joj da želim nastaviti s audicijom. Tek nakon nekoliko tjedana probi rekla mi je i potvrdila da sam dobila ulogu. Te probe trajale su šest mjeseci prije snimanja filma, a svaki tjedan sam bila s redateljicom na video pozivu. Vlatka je doista puno vremena i truda uložila u odabir najbolje glumačke postave i time sam zbilja počašćena.
Film je prošle godine osvojio i nagradu na 71. izdanju Pulskog filmskog festivala za najbolji film. Kako je bilo? Primijetio sam da ste skromni i da ne primate baš najbolje pohvale...
Mislim da većina glumaca nekako skromnije prima pohvale. Ja odmah zamuckujem i postanem neartikulirana. U početku mi je bilo strašno gledati sebe na premijeri filma u kinu, no nakon pet minuta prestala sam gledati sebe i počela sam gledati film. Iako je film težak za gledati mislim da je zbilja odličan, a primijetila sam da je i dirnuo publiku.
Postoji li neka zanimljiva anegdota sa snimanja "Svete obitelji"? Jeste li neke scene ponavljali i po nekoliko puta?
Mislim da smo scenu kada Nota kroji Janjinu haljinu ponavljali nekih sedamnaest ili osamnaest puta. Bilo je dosta situacija sa životinjama, kada je na primjer Aleksandar Cvjetković oživljavao pijetla koji se onesvijestio na vrućini. Pijetao je srećom bio OK na kraju. Bilo mi je izazovno povezati se s ulogom Janje jer sam praveći ulogu otišla na neka mračna mjesta, a ja sam joj dala apsolutno sve što sam mogla. Poslije snimanja filma trebalo mi je jako dugo da se "iskopam" iz uloge na kojoj sam toliko radila i proučavala je.
Predivna scena u filmu je i kada Janja pušta miša na slobodu. Taj čin simbolizira nadu...
Istina, to je baš predivna scena! Vlatka je inzistirala na toj sceni jer je poruka nakon svega da Janja svojim trnovitim putem koji je prošla nije izgubila dobrotu. Psihologinja Marijana Senjak iz organizacije "Ženska soba" pomogla mi je u strukturi žrtve seksualnog nasilja. Kazala mi je da je jedna žena koja je bila žrtva istaknula: "Sve su mi uzeli, ali dušu ne mogu". Ta rečenica mi je stalno bila u glavi...
Kako je bilo glumiti s Nikolom Đuričkom scene seksualnog zlostavljanja?
Te scene su zbilja teške, ali Đuričko je glumački partner za poželjeti. On je privatno izuzetno simpatičan i šarmantan, a igra ulogu manipulatora, zlostavljača i silovatelja. Žrtve seksualnog zlostavljanja obično to najčešće dožive od nekog koga znaju i tko iskorištava svoj položaj moći. Gazda Marko je u filmu upravo tako i radio, iskoristio je svoj položaj i manipulativno se prikrao Janji. Nikola je zbilja divan partner, čuva svoje kolege i on je na snimanju neprestano opuštao te teške scene. Između snimanja tih scena izvodio je stand up nastupe kako bi nas sve nasmijavao.
Nije zanemarivo ni to da ste se odlučili potpuno skinuti za ulogu. Kakve su bile reakcije roditelja i okoline te je li vam dugo trebalo da donesete tu odluku?
Trebalo mi je dugo da promislim i o tome. Postoje komentari da se nisam trebala potpuno skinuti, ali takvi su u manjini. Neki opći stav o tome je da je to promišljena golotinja. To nije prosta golotinja, već promišljena i ima veće značenje. Ona poručuje partneru: "Ovdje sam! Tvoja sam žena, pogledaj me!". Neki su i rekli da su zaboravili uopće na to da sam se skinula jer nije bio cilj seksualno prikazati ulogu.
Neke vaše mlade kolegice kažu da ne bi igrale ni ulogu prostitutke...
U našoj kinematografiji često postoji taj trenutak da se glumica skine samo zato da bi se pokazalo golo žensko tijelo i da se od toga napravi neki publicitet. Čula sam dosta primjera da se glumice na snimanjima dovode u nezgodne situacije, trpe svakakve komentare od kolega, a u našoj industriji postoji dosta sivih zona. Pozitivna stvar je što se upravo o tim sivim zonama sve više razgovara. Znam i kolegice koje su imale situacije da im se na audiciji kaže jedno, a na snimanju se izvrši pritisak da se skinu, iako to nije bilo dogovoreno. Mnogi će reći zašto ta glumica nije zaustavila snimanje, ali ako je na početku karijere ona nema iskustvo za takvo što. Izvrše pritisak, dvadeset ljudi iza kamere čeka da se skine i situacije budu neugodne. Nitko na akademiji ne uči glumce da u takvim situacijama trebaju zaustaviti snimanje. Svim mladima savjetovala bih da dobro promisle o tome hoće li se skinuti...
Što mislite o aktualnoj temi seksualnog uznemiravanja mladih glumica?
Iskreno, nažalost ne poznajem mladu ženu koja seksualno uznemiravanje nije doživjela čak više puta. Što se same industrije tiče, čula sam svakakve slučajeve, a samo ću reći da je super što je Harvey Weinstein pao! Neka svi prijestupnici padnu, o tome je važno govoriti. Briga me što će tko reći, to je nažalost status quo! Neki će reći da su ranije glumice bile puno normalnije, a da smo mi nove i mlađe glumice histerične. Nismo! Ranije su žene trpjele i šutjele o zlostavljanjima, a danas te žrtve na suđenjima ponovno trebaju prebirati po svojim traumama. One su carice i lavice i kapa do poda što su podigle svoj glas. One čine pravedniju industriju za sve nas nove i one koje tek dolaze.
A što vi nikada ne biste pristali igrati?
Ne bih pristala igrati nešto s čim se ideološki ne slažem. Kao na primjer propagiranje fašizma, nacionalizma, homofobije, rasizma... Sama uloga nije problem, već poruka koju projekt šalje.
Osim što ste doista vrhunski odigrali ulogu Janje, učili tekst, mijenjali narječje, trebali ste i obojiti kosu. Koliko vam teško pada mijenjanje svoje narančaste boje za uloge u projektima?
Sada ste me nasmijali! Uvijek trebam mijenjati tu svoju narančastu boju kose, a ja joj se uvijek vjerno vraćam. S osamnaest godina shvatila sam da je to moja boja i jednostavno je obožavam. No, logično je da boju kose trebam mijenjati ako igram ulogu koja je živjela šezdesetih godina i na selu. Janja očigledno nije bila narančasta, a u drugim slučajevima ako igram neke modernije uloge onda mi dopuste da ostavim svoju boju kose.
Kolegica Judita Franković Brdar koja je nominirana za Večernjakovu ružu pohvalila vas je zbog uloge u filmu Sveta obitelj, gdje igrate zajedno. Koliko vam je važna podrška starijih kolega?
Divna Judita! To nama mlađima jako puno znači kada nas kolege pohvale, a upravo su oni ti koji su najveći glumci. Od starijih kolega s kojima sam radila uvidjela sam da su zbilja brižni, uvijek tu ako nešto zatreba te da podržavaju naš rad. Time pokazuju svoju veličinu.
Imate li uzore u glumi na domaćoj sceni?
Svi oni su veliki, ali morala bih istaknuti Mirjanu Karanović. O tome što ona radi može se samo sanjati.
Igrali ste i u seriji Crno-bijeli svijet 2019. godine kada ste bili na prvoj godini akademije.
Cijela priča oko Crno-bijelog svijeta je magična i ostala mi je u jako lijepom sjećanju. Svim ljudima dobre volje želim takvo iskustvo. Zapravo, upravo pripremam novu seriju na HRT-u koju režira Goran Kulenović, redatelj Crno-bijelog svijeta i jako mi je drago što ponovno radimo zajedno. Serija će se zvati “Blaž među ženama”, u Fokus produkciji, i mislim da će biti baš jedna pozitivna priča za sve generacije gledatelja.
Na kojim još novim projektima trenutačno radite?
U Beogradu u Ateljeu 212 igram predstavu "Junaci doba krize", u Teatru Vuk predstavu "Naš razred", inače poljski tekst, a u Splitu u predstavi "Šuti, muči" u Gradskom kazalištu mladih. Danas je jako teško mlađim glumcima pronaći posao. Posljednjih godinu dana radim samo u struci, ali odlučila sam da bih se radije vratila prati čaše, nego igrati baš sve. Ali mislim da je to odluka koju svatko donosi za sebe, do posla se teško dolazi, a život nas stavlja u svakakve situacije, nemamo uvijek isti luksuz izbora projekata.
VIDEO Hrvatski rukometaši imali su novi imidž uoči utakmice s Francuskom