Filmski genij koji se ubijao radom, nevjernik koji je razgovarao s Bogom, revolucionar koji nije vjerovao da je moguće mijenjati svijet

Red box je ustvari jedan jedini čovjek. Njegovo ime je Miško Stevanović, moj je dragi znanac, jedan od ljudi na koje u životu pomišljamo, pa se raspitujemo kako su, i beogradski je mikroizdavač. Objavljuje malo i rijetko, ali se od većine minijaturnih nakladnika u ovome dijelu svijeta razlikuje po tome što obično objavljuje velike, opsežne i produkcijski ne baš jeftine knjige.

Knjigu "Kješlovski. Izbliza" na srpski je prevela Anđelija Jočić, a njezina autorica Katarzyna Surmiak-Domańska poljska je novinarka, dugogodišnja suradnica Gazete Wyborcze, dnevnih novina iza kojih stoji Adam Michnik, jedan od najkarizmatičnijih i na svoj način najutjecajnijih europskih intelektualaca, i koji je od Gazete Wyborcze stvorio neusporedivu intelektualnu i demokratsku platformu. Tako ni novinari i reporteri tih novina baš i nisu obični novinari.

"Kješlovski. Izbliza" biografija je Krzysztofa Kieślowskog, pisana i sastavljana po svjedočenjima, pričama i sjećanjima vrlo širokog kruga ljudi, od njegove obitelji i suradnika, do ljudi koji su ga u nekim dramatičnim prilikama susretali, ili su se s njime družili u neka prilično davna vremena. Katarzyna Surmiak-Domańska obilazila je Europu, naročito Francusku, prateći tragove života Krzysztofa Kieślowskog, te je načinila jednu zapravo vrlo neobičnu i potresnu knjigu. Osim svjedočanstva o prekratkom životu tog čovjeka - umro je nakon operacije srca prije nego što je navršio pedeset i petu - osim vrlo zanimljivog prikaza epohe poljskih osamdesetih i Europe u vrijeme pada komunizma, u knjizi nalazimo i ponešto od onog što rijetko biva tema ovakvih djela. Autorica se, recimo, bavi pitanjem mjere stvaralačkog i životnog oportunizma iz vremena ratnog stanja u Poljskoj i diktature generala Jaruzelskog. Bavi se onima koji nisu voljeli ni Kieślowskog, ni njegove filmove, onima koji su mu zagorčavali trenutke velikih uspjeha, koji su u njegovom slučaju nailazili gotovo neposredno pred smrt. Bavi se, preko slučaja Krzysztofa Kieślowskog, tim tegobnim i u osnovi gotovo redovito nekom nesrećom ispunjenim primjerima velikog uspjeha istočnoeuropskih umjetnika na Zapadu. Vrlo je, recimo, zanimljivo čitati kojim su riječima pojedini kritičari u Francuskoj diskvalificirali njegove "Tri boje".

Kieślowski je bio tjeskoban čovjek, povremeno vrlo nesretan, naročito kada je pokušavao nešto stvoriti po mjeri vlastitih uvjerenja. Samoubilački je pušio, ali - što je neobičnije - samoubilački je radio. Na kraju, nisu ga ubile cigarete nego ga je ubilo snimanje filmova u ciklusima: deset filmova zaredom, u "Dekalogu", i na kraju "Tri boje". Radio je onako kako se ne smije raditi, ili onako kako se i ne radi ako se time ne želi od nečega pobjeći. U socijalnom smislu bio je suradljiv čovjek, što je naravno dobro i važno za filmskog redatelja, bio je pokroviteljska figura, i svakom je svom suradniku pridavao pažnju. Često je spremno rješavao tuđe privatne probleme, ljudima je u svemu znao biti pri ruci, a imao je zlatne ruke. Recimo, mogao vam je postaviti pločice u kupaonici ili popraviti struju. Ali u stvaralačkom je smislu bio isključiv. Po njegovom je moralo biti i ono što je na njegov način bilo gotovo neizvedivo.

Vrlo su zanimljiva njegova životna i politička uvjerenja, onako kako ih prikazuje Katarzyna Surmiak-Domańska. Nije bio sklon nastojanjima da se mijenja svijet, ili da se u Poljskoj ruši komunizam. Nije vjerovao da to može uroditi uspjehom, iza svega slutio je katastrofu, a nije mu se sviđala ni ideja koja je stajala iza sindikata Solidarnosti. Vjerovao je da se može živjeti i raditi usporedo s okolnostima, kroz neku paralelnu stvarnost u kojoj će se ljudi međusobno štititi. Nije bio organizirani vjernik, premda će obred njegove sahrane voditi osobno primas Poljske, varšavski nadbiskup kardinal Józef Glemp, ali je bio opčinjen kršćanskom i biblijskom metaforikom. Bio je moralist, bio je promatrač svijeta u kojem je živio, mnogo više nego sudionik u tom svijetu.

Duži period njegova stvaralačkog vijeka otpada na dokumentarne filmove. Po naravi svojoj i po načinu promatranja svijeta oko sebe Kieślowski je bio dokumentarist. Filmovi su mu, naravno, bili zabranjivani. Općenito, u komunistička vremena dokumentarni su filmovi bili opasniji od igranih. Jednom je snimio film u kojem se rugao glavnom junaku, naziv filma je "Noćni portir". Iskoristio je živa čovjeka, njegov život i stavove, da bi prikazao totalitarnu svijest maloga čovjeka, i dao naslutiti posljedice koje ona može proizvesti. Grdno ga je oko toga mučila savjest. Katarzyna Surmiak-Domańska ovim se slučajem pomno bavi. U "Noćnom portiru" pronalazi razloge za redateljev bijeg iz dokumentarnog u igrani film. Tog čovjeka kojeg je snimao u "Noćnom portiru" ona nalazi još uvijek živog. Nije ni znao što mu je Kieślowski učinio. Ili se pravio da ne zna.

Bilo bi šteta ovu knjigu propustiti. Žao mi je što nije prevedena i objavljena u Hrvatskoj. Ako je ne želite čitati na srpskom, uvjeren sam da znate poljski, pa ćete je sigurno čitati u originalnom izdanju Wydawnictwa Agora, iz 2018. godine.