Clint Eastwood je proslavio 95. rođendan a ovako je otkrio tajnu svoje dugovječnosti: 'Imam mantru koju ponavljam'

Clint Eastwood je krajem svibnja napunio 95 godina i, po svemu što znamo o njemu, on vjerojatno još uvijek svako jutro započinje sa svojom mantrom (u slobodnom prijevodu), ne dopusti starcu u sebi da te preuzme. Možda znate tu čuvenu priču, no predobra je da je ne ponovim. Country pjevač Toby Keith upoznao se na nekom golf natjecanju s Eastwoodom koji je upravo snimao svoj film "Mula" (2018.). Eastwood je tad bio "mlad", imao je "samo" 88 godina. Keith ga je oduševljeno pitao kako uspijeva biti tako vitalan i toliko raditi. Eastwood mu je odgovorio "nastojim uvijek nečim biti preokupiran", a osim toga, "svako jutro samome sebi u ogledalo ponavljam: ne dopusti starcu u sebi da te preuzme". Keithu se to toliko svidjelo da je napisao pjesmu "Don't Let the Old Man In" koju je Eastwood odmah uključio u svoj film "Mula".

To je inače film upravo o starcu koji se bori i ne da, koji je čitav svoj život bio posvećen hortikulturi i svojem rasadniku, no u poznim godinama, napušten od obitelji, našao se pred bankrotom i mogućnošću da izgubi i rasadnik i kuću. Odlučio je prihvatiti jedinu poslovnu ponudu koju je dobio i sa 90 godina postati "mula", osoba koja prenosi drogu po Americi za narko kartel. Nije sumnjiv policiji jer je starac koji nikada nije bio u sukobu sa zakonom, pažljivo vozi… i biznis cvjeta, toliko da na koncu spasi svoje imanje i počne pomagati unuci. To je tip priče kakve Eastwood obožava - radi neumorno, osloni se na sebe, ne priznaj da si žrtva - a scenarij je napisan prema istinitom događaju o kojem je Clint čitao u New York Timesu.

U međuvremenu, siroti glazbenik Keith umro je mlad od raka, a Eastwood režirao još nekoliko filmova. Prošle godine gledali smo njegov film "Porotnik broj 2", a radi li sad na nekom novom filmu, to ne znamo, nije davao izjave, no vjerojatno je "nečim ozbiljno preokupiran".

U posljednje vrijeme bio je u medijima zato što je odlučio demantirati novinarku austrijskog Kuriera, koja je u povodu njegova 95. rođendana objavila članak i prezentirala ga kao intervju (ona je inače priznata novinarka i članica udruženja stranih dopisnika, Hollywood Foreign Press Association). Objasnio je da joj nije dao intervju, a ona se branila da je priču složila koristeći se materijalima sa 18 njegovih presica na kojima je bila kroz godine…

No, glumac, redatelj i producent želio je razotkriti nepošten, neprofesionalan posao: većina njegovih novijih filmova (tu mislim i na one stare i tridesetak godina), kao i najnoviji, "Porotnik broj 2", bave se osobnim poštenjem, etikom, užasom koji se događa kad lažemo i drugima i sebi, baš kao i posljedicama nasilja i ubojstava, što uvijek izjeda dušu. Po tome su njegovi filmovi poput "Nepomirljivi", "Mystic River", "Gran Torino", "Snajper"… u suprotnosti s onima koji su ga proslavili, Leoneovom dolarskom trilogijom iz šezdesetih, filmovima s Dirty Harryjem iz sedamdesetih, "Šerifom u New Yorku", "Zlatom za odvažne" i sličnih.

Radna etika koju je spomenuo glazbeniku, uz cjeloživotnu posvećenost tjelovježbi i zdravoj prehrani (jedan od rodonačelnika takvog glumačkog pristupa brizi o sebi), jedna je od najvažnijih Eastwoodovih karakteristika, čime se podosta bavi njegova najnovija, upravo objavljena biografija "Clint: The Man and the Movies" poznatog biografa Shawna Levyja.

Clint je od rane tinejdžerske dobi neprestano nešto radio, svaki posao koji je mogao dobiti; bio je caddy na golf terenu, raznosio novine, radio u trgovini kao pomoćni radnik, uređivao i kosio tuđe vrtove, skupljao sijeno, radio i druge poslove na farmama, radio je u automehaničarskim radionicama, kasnije je popravljao i avione, bio čuvar plaže, radio u čeličani, vozio kamion… Rođen 1930., sjećao se posljedica velike američke krize i zauvijek zapamtio kako im je jednom na vrata u Kaliforniji, u okolici Oaklanda gdje su živjeli, netko pokucao na vrata i zamolio njegovu mamu da mu napravi sendvič jer je gladan, a on će im iscijepati i složiti drva.

Po onome što piše Levy, Clint je od najranijih godina (u Kaliforniji su gimnazijalci već mogli voziti) imao svoj auto koji je sam održavao radeći najrazličitije poslove. Njegovi roditelji, koji su se vjenčali čim su završili srednju školu, bili su tad već pristojno situirana srednja klasa, vrlo radini oboje, i podosta su se namučili da steknu kuću s bazenom u predgrađu. No, njegovi prijatelji iz djetinjstva opisuju ih kao izrazito vedre, drage ljude, raspjevane roditelje kakve se samo poželjeti može. No, za auto si je Clint morao zaraditi sam.

Auto je toj filmskoj ikoni postao zarana važan simbol američke slobode i neovisnosti. Po automobilu Gran Torino (Fordov model iz sedamdesetih koji se pojavljuje u seriji "Starsky & Hutch") nazvao je i svoj film iz 2008. Iz biografije se da iščitati da mu je auto koristio i kod cura, no još više, da može s prijateljima na jazz koncerte po barovima u udaljenim dijelovima grada ili čak u San Francisco (u drugom srednje već je bio veoma visok pa su ga puštali u klubove). Bio je jazz entuzijast od najranije dobi, kao i njegova muzikalna mama, svirao je klavir, skupljao novce da jednom ode u New York, na 52. ulicu, koja je tad bila središte jazz klubova. Ljubav prema jazzu, bluesu i countryju iskazat će kasnije u mnogim filmovima. Levy opisuje i kako se Eastwood upoznao s legendarnim jazzistom Milesom Davisom još sredinom šezdesetih, kako su bili bliski jer su se uzajamno poštovali i Clint je redovito odlazio na njegove koncerte.

Eastwood nije bio osobit učenik, nije se želio uključivati u školske sportske aktivnosti iako je bio visok i spretan i mogao postati srednjoškolska zvijezda. No, uvijek je bio usamljenik. Imao je nekoliko bliskih prijatelja s kojima je išao na koncerte u dobi kad današnji srednjoškolci praktično žive samo virtualno i ne bi se usudili obilaziti (i sumnjiva) mjesta u potrazi za dobrom glazbom. Jedan od njegovih prijatelja ispričao je da je Eastwood uvijek imao uspjeha kod cura, magnetsku privlačnost čak i kad bi samo šutio i gledao u daljinu, što je druge dečke u društvu izluđivalo. (Ne spominje da mu je pomoglo to što je bio izrazito zgodan i fizički fit).

Inače, postoji čitava polica knjiga o Clintu, što filmoloških, što biografskih, što monografija s brojnim fotografijama. Neke su i bizarnih naslova, recimo "Clint Eastwood: Sexual Cowboy" ili "Clint Fucking Eastwood". Što novo donosi ova najnovija, iscrpna, na 560 stranica? Autor na početku objašnjava da je Eastwood jako puno napravio i u 21. stoljeću, što najbolje ranije biografije nisu pokrile, a on je osjetio potrebu da piše o njegovim filmovima i životu jer ga cijeni kao umjetnika i želi mu se nakloniti kao čovjeku nepokolebljivo čvrstih uvjerenja kojih se držao cijeli život. No, istovremeno, Levy je svjestan i nekih neugodnih činjenica, "sretan sam što nisam nikad radio za njega ili bio žena u njegovu životu", bez obzira na ton što smatra da je Clint zaista karijerno pomogao brojnim kolegama s kojima je radio.

Autoru se sviđa i to što je glumac, redatelj i producent (svoju produkcijsku kuću Malpaso Productions osnovao je veoma rano, još 1967., i to s novcem koji je zaradio na trilogiji Sergia Leonea), istinski zaljubljenik i čuvar prirode (poklonio je stotine hektara svoje zemlje Kaliforniji pod uvjetom da se ta nedirnuta priroda očuva i izgradi samo nekoliko domova za umirovljenike). Uz to, Eastwood, čiji su se preci s obje strane obitelji doselili u Ameriku prije revolucije, u 17. i 18. stoljeću - neki su bili i pravi pustolovi, osvajači Divljeg zapada, lovci na zlato i slično - istinski je libertarijanac koji vjeruje u krupan biznis i malu administraciju, u nesputane osobne slobode, kako kaže Levy, bez obzira na rod, spol, rasu, seksualne izbore ili način života.

Sad dolazimo do ključne stvari u biografiji koju su prenijele sve američke novine: Levy se temeljito pozabavio njegovim libertinskim seksualnim slobodama, najrazličitijim vezama, ljubavnicama, brojnom djecom s različitim ženama. Dakako, nakon što je izašla ova biografija, o tome se najviše pisalo. Levy je saznao da je Eastwood izgubio nevinost sa 14 godina ("imao sam veoma drage susjede") i otada je posvećeni ženskar. Samo se njemu moglo dogoditi, da tako kažem, da njegova 33 godine mlađa partnerica iznenada prošle godine umre od srčanog udara. Radi se o Christini Sander, s kojom je bio u vezi desetak godina, nakon što su se upoznali u njegovu hotelu u Carmelu gdje je radila. Navodno si je u međuvremenu našao novu curu, ali nisu skupa izlazili na javna događanja. I s Christinom je bio u javnosti veoma rijetko, samo nekoliko puta, davno na Oscarima i jednom na filmskom festivalu u Cannesu.

Tu ću se kratko vratiti na Milesa Davisa. Nakon jednog koncerta, piše Levy, sagnuo se prema Clintu i rekao, "A sad idemo van i naći ćemo si komade (upotrijebio je riječ bitches)". Eastwood je u nekom intervju dodao zaigrano, "I tako smo izašli skupa i š..vili". Naime, objašnjava Levy, po raznim svjedočenjima, pa i njegovom osobnom, Eastwood se uvijek ponašao kao da je slobodan, iako se prvi put oženio sa samo 23 godine. Bio je u braku s Maggie Johnson više od trideset godina (dobili su sina i kćerku), mada su dugo godina živjeli odvojeno i rastali se tek 1984.

Za vrijeme tog braka imao je brojne afere i ozbiljne, dugotrajne veze u kojima su se rađala djeca, između ostalih, sa svojom suradnicom, glumicom Sondrom Locke. Živjeli su skupa 14 godina, od 1975., radili filmove zajedno i po svemu što znamo, Sondru je smatrao ženom svojeg života. No, kad su prekinuli, u neprijateljstvu, ozbiljno ga je napala u svojoj autobiografiji "Dobar, loš i veoma zao" tvrdeći da je inzistirao da napravi dva abortusa i poveže jajnike ("uopće mi nije palo na pamet da bi on mogao napraviti sličnu operaciju"). On je sve to demantirao, platio joj koliko je tražila na sudu za prekid dugotrajne veze i nastavio dalje…

Kad su mu bile 33 godine, dao je neki intervjuu u kojem je konstatirao o svojoj ženi: "Meg je odmah morala naučiti da ću ja uvijek napraviti ono što će mene zadovoljiti. Znala je da to mora prihvatiti jer kad ne bi prihvatila, više ne bi bila u braku." U drugom intervjuu priznao je "ja sam neovisan, vagabund i ona me ne guši svojom posesivnošću" i dodao kako je takvo ponašanje u jednom trenutku postalo adiktivno, "kao kad baš moraš pripaliti još jednu cigaretu".

"Komade" si je nalazio na lokacijama i u filmskim studijima, na satovima glume, bilo gdje, čak i u zgradi u kojoj je živio s prvom ženom. Mamie Van Doren, s kojom je pohađao Univerzalovu glumačku školu, jednom je ispričala kako je Eastwood uvijek bio "jasan i izravan - jasno je znao izravni put do moje garderobe". Bio je u dugotrajnoj vezi (opet 14 godina, od 1959.) s kaskaderkom i plesačicom Roxanne Tunis, s kojom je dobio kćerku. Bio je u dužoj vezi s jednom stjuardesom i priznao njihovo dvoje djece. Kćerku Francescu, glumicu, dobio je s glumicom Frances Fisher s kojom je napravio dva filma i bio pet godina u vezi koja je završila mirno, u prijateljstvu.

Drugi put se oženio s TV voditeljicom Dianom Ruiz koja je s njim radila intervju 1993. i odmah su započeli vezu. Imao je 66 godina kad je postao otac njihove kćerke Morgan (ukupno ima priznatih osmero djece, mnogi misle i više, te brojne unuke i praunuke). Levy je pokušao objasniti kako je Clint uspijevao održati emocionalnu distancu i sve te svoje paralelne veze posložiti u zasebne ladice, pogotovo što je navodno bio dobar otac, koji je volio svoju djecu i rado se s njima družio na brojnim svojim imanjima po Americi i na Havajima. No, Levy se zapravo nije dovoljno posvetio toj epohi u šezdesetim i sedamdesetim godinama, kad se seksualna permisivnost prihvaćala kao znak vremena i osobne oslobođenosti, kad je poznati pisac Norman Mailer, recimo, također serijski ženskar s brojnom djecom, ženama i razvodima, napisao svoju biografsku knjigu "Zatočenik seksa". To razdoblje, duh tog vremena, možda najbolje opisuje film "Darling" (1965.) engleskog redatelja Johna Schlesingera, koji je proslavio Julie Christie (neposredno prije "Doktora Živaga") i njezinog filmskog ljubavnika, genijalnog glumca, pisca i scenarista Dirka Bogardea. Antonioni će tek nakon Schlesingera napraviti svoj film "Blowup" o sličnom miljeu.

"Darling" je opet počeo igrati u londonskim art kinima jer je zaista zavrijedilo proslaviti 60. godišnjicu tog čudnog remek-djela. Zaprepastila sam se koliko je to dobar film, sa sjajnim uvidom u to permisivno doba, ali nadopunjen mračnim zaleđem, emocionalnom cijenom takvog ponašanja i fokusa na izvanjsku ljepotu i hedonizam. No, bez obzira na zaleđe, to je istovremeno i silno zabavan film koji se odvija u Londonu, Parizu, Rimu i na Capriju, na zabavama visokog društva, s njihovom "darling", lijepom manekenkom koja radi što hoće kao i Eastwood, s otvorenim prikazom čak i homoseksualnih veza, čega tad uopće nije bilo na filmu. Film anticipira selebriti kulturu i konzumerizam koji će se tek razmahati i donijeti duboku emocionalnu neispunjenost, osjećaj ispraznosti, alijenacije. No, ono što je ključno za vezu s Eastwoodovom biografijom, film pokazuje istinsku adiktivnost takvog ponašanja, taj nezaustavljivi vrtlog bezbrižnog hedonizma, koji Eastwood, rekla bih, svjesno ili ne, okajava na svoj suzdržan, odlučan, nepokolebljiv način "prljavog Harryja" svojim brojnim novijim moralnim ili čak moralističkim pričama o ljudima koji su odlučni činiti samo ono što treba, ma koliko ih to koštalo.