Kultura fejka ili post-truth društvo

Charles i Camilla angažirali su najvatrenijeg mrzitelja Meghan kao svojeg novog PR stručnjaka

Foto: POOL/REUTERS
King Charles is officially proclaimed Britain's new monarch
Foto: POOL/REUTERS
FILE PHOTO: King Charles III And The Queen Consort Visit Wales
Foto: POOL/REUTERS
Britain's Prince Charles and Camilla, Duchess of Cornwall attend The Sandringham Flower Show 2022
Foto: Frank Augstein
London: Princ Charles i Camilla upisali se u knjigu australske ku?e povodom stoljetne obljetnice
Foto: Reuters
Princ Charles
Foto: Aaron Chown/PRESS ASSOCIATION
Kralj Charles III. krenuo je u London dan nakon smrti kraljice Elisabete II.
Foto: Reuters/PRESS ASSOCIATION
Supruga Charlesa III Camilla nova je kraljica pratilja
Foto: Screenshot
kralj Charles III.
Foto: David Cheskin/PRESS ASSOCIATION
Charles i Camilla proslavit ?e obljetnicu vjen?anja nakon što je vojvotkinja izašla iz samoizolacije
Foto:
Mumbai: Charles i Camila u službenom posjetu Indiji, petii dan
Foto: RUSSELL CHEYNE/REUTERS
King Charles tours Yorkshire
Foto: MOLLY DARLINGTON/REUTERS
Britain's King Charles tours Yorkshire
05.02.2023.
u 19:00
Zeynep Tufekci, profesorica sa sveučilišta Columbia, napisala je nedavno neočekivani tekst u New York Timesu u kojem je objasnila da princ Harry zapravo u svojoj knjizi ne laže da ga je obitelj bacila u ralje tabloida kao žrtvenog jarca, odnosno da je koloplet ponekad banalnih, a često surovih i bešćutnih neistina o njegovoj ženi Meghan, dojavljen tabloidima iz same palače, preko ljudi koji su radili u PR uredima kralja Charlesa III. i prestolonasljednika Williama.
Pogledaj originalni članak

Kod nas se upravo počeo prikazivati film "Duhovi otoka" (The Banshees of Inisherin), nagrađivanog Irca Martina McDonagha, dramskog pisca, scenarista i redatelja s neobičnim smislom za apsurdistički crni humor. I ovaj novi McDonaghov film, s humanim i toplim, dobrim, ali i divljim likovima koje kao da su opsjeli vragovi ili neki irski zlodusi, nominiran je za Oscara za najbolji film godine, ali i brojne druge Oscare, ukupno njih devet. Sȃm McDonagh nominiran je kao redatelj i kao scenarist filma. Sva četiri glumca koja u filmu progovore više od nekoliko rečenica na izoliranom, zapravo izmišljenom malom otoku u irskim vodama dvadesetih godina prošlog stoljeća, za vrijeme Irskog građanskog rata, također su nominirani za Oscare. Za glavnu mušku ulogu Oscara bi svakako trebao dobiti senzacionalni Colin Farrell koji nikada nije pokazao takvu dubinu osjećaja u očima.

Ne mogu vam točno reći što taj prečudni film meni otkriva - još to nisam do kraja shvatila. Je li to crna naturalistička komedija o irskim čudacima, da ne velim ridikulima, ili egzistencijalna tragedija talentiranog, ali stravično depresivnog violinista i skladatelja tradicionalne irske glazbe, koji se sa svojom depresijom i osjećajem izgubljenog života naprosto ne može nositi na tom malom otoku? Ili oboje odjednom? Je li Farrell/Padraic nevin, čist i dobar kao Isus ili knez Miškin Dostojevskog ili je možda njegova bliskost sa životinjama znak ograničenosti i gluposti koja na koncu neminovno vodi u grubost i nesreću?

Ne znam, ali jedno je sigurno. To je film o autentičnim ljudima koji ne glume i ne lažu, kojima dana riječ znači sve, film o vremenu kad nakon izgovorenog više nema povratka. Kritičari su nestvarno fascinirani ovim filmom jer takvih ljudi više nema u kulturi fejka u kojoj živimo. Film se suptilno suprotstavlja vremenu u kojem živimo jer danas nitko nije ono što jest i svatko misli da zna više od onog koji zna. Mislim da mi je u Ekranu to dosada najčešći motiv tekstova - ovo naše post-truth društvo.

Evo, pogledajmo priču o novom američkom republikanskom kongresmenu Georgeu Santosu. To koliko je on nalagao u svojoj predizbornoj kampanji zaista zaprepašćuje. Političari lažu ili uljepšavaju stvarnost, svi, otkada postoje, od antičke Grčke. Lagao je predsjednik Bill Clinton, kao što laže većina ženskara uhvaćenih na djelu, lagala je i njegova supruga Hillary. Čak je izmislila da je dobila ime po odlučnom i hrabrom čovjeku koji je prvi osvojio Mont Everest, siru Edmundu Hillaryju, iako se rodila pet godina prije njegova postignuća.

Trump je toliko lagao da u to ne treba uvjeravati čak ni njegove najvatrenije pristalice. Lagao je i sadašnji predsjednik Joe Biden kad je prvi put pokušao osvojiti demokratsku kandidaturu za predsjednika 1988. Izjavio je da je završio tri dodiplomska studija i potom bio među najuspješnijim studentima njegove godine na poslijediplomskom studija prava koji je završio uz punu stipendiju kao nadareni student. No, kasnije je Newsweek otkrio da je Biden imao neku polovičnu stipendiju kao potrebiti, a ne nadareni student i kako se po rezultatima plasirao kao 76. od 85 studenata njegove generacije. Nije završio tri dodiplomska studija. U svojoj autobiografiji Biden je napisao da je bio isprovociran drskim novinarem, umoran, imao gripu i izgubio živce pa nije ni znao što govori. Laž mu je, čini se, spontano skliznula s jezika.

No, Santos je posve druga kategorija lažljivca. On bezočno laže u doba Googlea, kad je sve jednostavno provjeriti. Santos, koji je postao kongresmen za jedan okrug države New York koji uključuje dio šminkerskog Long Islanda i Queens, lagao je kako je išao u elitnu privatnu srednju školu, a nije. Potom je slagao da je završio ekonomiju na Baruch Collegeu i tamo bio zvijezda fakultetskog odbojkaškog tima i tako istrošio koljena da ih je morao djelomično zamijeniti. Nije nikad nogom kročio na taj fakultet niti igrao odbojku. Slagao je da je nakon završenog fakulteta otišao na magisterij na New York University, na jednom drugom mjestu ipak se odlučio za Harvard Business School kao svoj poslijediplomski studij. No, u stvarnosti Santos nikad nije završio nikakav fakultet.

Lagao je da je radio u investicijskoj banci Goldman Sachs, gdje za njega nisu ni čuli. U svoju biografiju modernog političara ubacio je sve moguće laži koje bi mogle dirnuti Amerikance s obje strane političkog spektra. Iako rođenjem Brazilac, katolik, slagao je da je Židov kojem je baka stradala u holokaustu. Za majku je rekao da je poginula radeći u Twinsima za vrijeme terorističkog napada 11. rujna, a žena je još živa. Slagao je i da je osnovao udrugu za pomoć životinjama. Neku udrugu jest osnivao, ali samo zato da se lako dočepa novca. Ispričao je i da su neki njegovi zaposlenici stradali u terorističkom napadu na gej noćni klub Puls u Orlandu na Floridi.

Sve te sirove laži ne bi presudile njegovoj političkoj karijeri, no budući da je novac namijenjen za političku kampanju trošio za osobne potrebe, odjeću, skupe ručkove i večere, hotele i limuzine, to bi ga moglo koštati političke karijere. Samo se nadam da američki republikanci neće biti toliko ludi da ga idu braniti zbog tog jednog glasa u Kongresu. Navodno ga istražuje državno odvjetništvo zbog novčanih pronevjera, a čini se da će se protiv njega dignuti optužnica i u Brazilu gdje je živio između 2008. i 2010., krivotvorio čekove i izvarao neke ljude. Tamo je i nastupao kao drag queen, transvestit, i sudjelovao u nekom takmičenju ljepote odjeven u žensku odjeću. Sve to ne bi bilo toliko zanimljivo da Santos nije pridobio glasače države New York kao konzervativni političar koji će se boriti za tradicionalne životne vrijednosti.

U vremenu političke kulture laži i fejka, puno toga prolazi. Recimo, senatorica Elizabeth Warren, demokratska bivša kandidatkinja za američku predsjednicu, dugo je tvrdila da ima pretke pripadnike plemena Cherokee, iako je genealoginja tog plemena tvrdila još od 2012. da je to neistina. Kasnije se senatorica ispričala što je to izmislila. Čini se da je to uljepšavanje stvarnosti postalo nužno - jer eto čak i senatorica Warren, koja je radila kao konobarica od 13. godine da pomogne sebi i svojim roditeljima i na koncu doktorirala pravo i postala profesorica na Harvardu, misli da zvuči uvjerljivije kao borac za pravdu ako nije obična bjelkinja, što je apsurd i neka vrsta inverznog rasizma u kojem svi gubimo. A senator Gary Hart izgubio je šansu da postane američki predsjednik na izborima 1988. jer su ga slikali na jahti Monkey Business, odjevenog, s nekom starletom u krilu. Vremena su se zaista promijenila, ne od Irske otprije stotinu godina, nego u posljednja dva ili tri desetljeća.

Prijetvornost je svuda oko nas. Bivši američki predsjednički kandidat i Clintonov potpredsjednik Al Gore, koji voli kićene katastrofične metafore, nedavno je u Davosu grmio o "kišnim bombama" i "uzavrelim oceanima" koji predstoje ovoj jedinoj Zemlji. No, čitam nedavno da je na ulaganjima u zelene industrije koje promovira dosada zaradio više od 300 milijuna dolara otkad je veoma tijesno izgubio na predsjedničkim izborima 2000. od Georgea W. Busha. Njegova ulaganja donose mu mjesečna primanja od dva milijuna dolara, što je legitimno, no samo jedna od nekoliko njegovih kuća, ona u Nashvilleu, troši 20 puta više nečiste energije od prosječnog američkog kućanstva. Toliko se osobno brine za okoliš.

Gledala sam dvije sezone engleskog distopijskog trilera, TV seriju koja se događa u sadašnjosti, iako djeluje kao budućnost u kojoj špijunske organizacije i država apsolutno kontroliraju "istinu" o svojim građanima. Serija se zove "The Capture", što u ovom slučaju ne znači hvatanje, recimo, zločinca, nego snimka jer se obje sezone rade o tome kako je danas moguće neprimjetno kompjuterski promijeniti svaku snimku nadzorne kamere po gradovima i svaku fotografiju koju bi netko mogao koristiti kao dokazni materijal na sudu. U prvoj sezoni mladi vojnik britanske vojske uspijeva se na sudu osloboditi optužbe da je u Afganistanu počinio ratni zločin, no neposredno nakon toga optužuju ga - zbog promijenjenih snimki nadzornih kamera na jednoj autobusnoj stanici u Londonu - da je oteo i ubio svoju odvjetnicu. On bježi jer shvaća da se neće moći osloboditi te apsurdne optužbe da je ubio ženu koja mu je pomogla i u koju se zaljubio.

U drugoj sezoni slična stvar događa se mladom crnom britanskom ministru u vladi koji se nađe usred urote s deep fake snimkama koje koriste i kineski industrijski teroristi i CIA u suradnji s londonskom špijunskom organizacijom MI6, kojoj promijenjene deep fake snimke nominalno služe kao sredstvo u borbi protiv terorizma, a zapravo kao sredstvo državne represije za postizanje dubioznih financijskih i političkih ciljeva. Tko onda ne bi volio McDonaghove irske čudake čeličnih principa i poštenja?

Moram se nakratko vratiti - nadam se da vam nisam dodijala! - i na knjigu "Spare" (Rezerva) princa Harryja i njegova odličnog pisca iz sjene J. R. Moehringera. Zeynep Tufekci, profesorica sa sveučilišta Columbia, napisala je nedavno neočekivani tekst u New York Timesu u kojem je objasnila da princ Harry zapravo u svojoj knjizi ne laže da ga je obitelj bacila u ralje tabloida kao žrtvenog jarca, odnosno da je koloplet ponekad banalnih, a često surovih i bešćutnih neistina o njegovoj ženi Meghan, dojavljen tabloidima iz same palače, preko ljudi koji su radili u PR uredima kralja Charlesa III. i prestolonasljednika Williama. Recimo, kralj i njegova supruga nedavno su angažirali upravo jednog urednika tabloida Daily Mail, najvatrenijeg mrzitelja Meghan od prvog dana objave zaruka, kao svojeg novog PR stručnjaka.

Još sam uvijek istinski zgrožena tim manipulacijama istinom, tim prividima koje mogu proizvesti mediji - bez obzira na to što vam to možda zvuči kao da otkrivam toplu vodu. Kad je popularnost Charlesa III bila na dnu, kad su mediji i Britanci žestoko osuđivali Charlesa i prezirali njegovu ljubavnicu Camillu - možda najviše zbog okrutnosti i totalnog nedostatka empatije prema mladoj princezi Diani koja se posve naivno i nesvjesno našla usred ljubavnog trokuta i silno patila - princ Charles trebao je nešto što će tabloide preusmjeriti s njega i njegove ljubavnice. Odlučeno je da će nekako imidž hladnog i okrutnog preljubnika zamijeniti medijskim imdžem brižnog, samohranog oca. Princ William nije bio idealan za tu priču jer se njega nije smjelo ni na koji način okaljati u situaciji ionako narušenog imidža monarhije pa je Harry postao onaj koji brižnom ocu zadaje probleme. Harry je još kao tinejdžer bio zaprepašten i povrijeđen kad se njegov navodno tajni odlazak s ocem u rehabilitacijsku kliniku pretvorio u PR događaj koji je u jednom tabloidu dobio sedam stranica sa svim detaljima, očito u dogovoru s Palačom, jer su upotrijebljene neke starije fotografije. To je samo jedan od primjera manipulacije istinom u "političke svrhe". U knjizi ih ima puno.

Osim toga, Tufekci u članku pokazuje da je kraljevska obitelj itekako suzbijala neke priče u vezi s prestolonasljednikom Williamom i njegovom suprugom Katherine, dok su se oglušili na najgore uvrede kojima su tabloidi doslovno blatili Meghan. Osim toga, kraljica Camilla bliska je s dva najgora Meghanina mrzitelja, s Piersom Morganom i Jeremyjem Clarksonom, koji već nekoliko godina aktivno šire neistine i demoniziraju Meghan. Neposredno nakon što su se svi troje lijepo družili na nekom londonskom Božićnom domjenku, Clarkson je osjetio potrebu da napiše onu nečuvenu gadost - Palača se na to oglušila - o tome kako bi Meghan trebalo kao u Srednjem vijeku poslati golu ulicom da joj svjetina viče "Sram te bilo!" i gađa je fekalijama.

Potpuno mi je jasno da je Harry osjetio najdublju potrebu da progovori o tome kako je odbačen i nevoljen u obitelji jer vjerojatno nema ništa gore od osjećaja da te tvoj vlastiti otac besramno koristi za svoje političke igre. Sjetimo se i pete sezone serije "Kruna", koju je napisao Peter Morgan, veoma upućen u život i spletke britanske kraljevske obitelji, u kojoj je Charles prikazan kao nevjerojatno vješt manipulator, hladan čak i prema vlastitoj majci i djeci. A sve je naoko čisto, puka spletka tabloida s kojom kraljevska obitelj ne može imati nikakve veze.

Upravo je i kod Santosa najzanimljivije koliko je on sve svoje laži izricao s nevinom bezazlenošću, gotovo kao da je uvjeren da sve to skupa i nije važno. On nije genijalni, "talentirani gospodin Ripley" majstorice krimića Highsmith, prije bedak Chauncey Gardner, Mr. Chance iz apsurdističke političke satire iz 1979. "Being There" (Dobro došli, gospodine Chance).

Vanessa Friedman, modna urednica i novinarka NYT-a, napisala je članak naslovljen "Odijelo čini prevaranta" u kojem tvrdi da je George Santos tako dugo odolijevao provjerama njegove lažne biografije samo zato što se vješto, odjećom kamuflirao kao bivši preppy, učenik elitnog internata koji svoje polaznike priprema za najbolja sveučilišta. Čak je stavio i naočale kakve često nose konzervativni financijaši i političari, vjerojatno sa staklima bez dioptrije.

Je li to klišej da se prividu vjeruje više nego razumu, pita se novinarka NYT-a? To je sad zakon. Evo, nedavno je neki škotski nabildani silovatelj stavio na glavu periku i nalakirao nokte, tvrdio da je žena i da ne može ni zamisliti da sjedi u muškom zatvoru. Škotski sud i Nicola Sturgeon, škotska prva ministrica, fanatična pobornica transrodne ideologije po kojoj si ono što si sam odlučio biti, bez obzira na biologiju ili eventualnu pubertetsku zbunjenost, gotovo je dopustila da silovatelj zaista sam bira hoće li zatvorsku kaznu provoditi s muškarcima ili ženama. No, škotska javnost žestoko se pobunila pa je silovatelj s penisom ipak smješten prema biološkoj datosti, a ne svojoj želji. No, to ne znači da istina pobjeđuje. Fejka je sve više i bit će ga sve više. Ako svi mi to dopustimo.

VIDEO Domaći glumci koji su zbog loših životnih odluka završili na prosjačkom štapu i u pučkoj kuhinji

 

 

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 3

Avatar Tombstone
Tombstone
22:33 05.02.2023.

Markle ne treba neprijatelja pokraj nje same. Cak I u bankrotiranoj ultraliberalnoj Kaliforniji zbog svojih izjava I djela ima ih sve vise I vise. Pocevsi od vlastite obitelji.

BE
Beyonder
22:22 05.02.2023.

"Najvatreniji mrzitelj"!!! Koji qurc je to?? Neko novo zanimanje??

EL
EldersRealm
21:46 05.02.2023.

Nada nije gledala Game of Thrones?