Bruce Springsteen uskoro će dobiti prestižnu nagradu za svoj rad na području zalaganja za socijalnu pravdu na ovogodišnjem Tribeca Festivalu. The Boss će primiti nagradu "Harry Belafonte Voices for Social Justice Award" za 2026. godinu na posebnom događaju koji će se održati 13. lipnja. Potpuno je jasno da i aktualna turneja ima veze s time. Za nedavni Record Store Day (Dan prodavaonice ploča) Bruce Springsteen objavio je u ograničenoj nakladi peterostruki vinilni box set "Live From Asbury Park", koncert snimljen u New Jerseyju 15. rujna 2024. Mnogi su ga vidjeli na koncertima zadnjih godina, i u Europi, ali ono što ovaj trosatni rusvaj razdvaja od drugih nastupa jest podatak da je snimljen pred oko 35 tisuća ljudi na plaži u Asbury Parku, mitskom mjestu na kojem je, 500 metara dalje, Springsteen živio početkom sedamdesetih i napisao mnoge od ranih pjesama sa svoja prva dva albuma.
Stoga nije čudno da je repertoar za ovaj koncert "kod kuće" bio prilično promijenjen u odnosu ma ostatak turneje, pa uključuje osam od tih najranijih pjesama koje inače ne svira često, pogotovo ne u ovakvom zajedničkom nizu, uključujući i tada (1974.) neobjavljenu temu "Thundercrack". Sve njih Springsteenova publika itekako poznaje, a pogotovo ova na spomenutom nastupu, pa su ekstatične reakcije na otvorenom dokaz ne samo upućenosti u posebnost trenutka, nego i one neuhvatljive, dublje veze između izvođača i publike koja traje desetljećima, pogotovo na "domaćem terenu".
No, nije to najbitnije, budući da svi koji su ga gledali znaju da Springsteen i E Street Band ne sviraju niti prosječne, a kamoli loše koncerte. Važnije je da ova kolekcija završava s obradom pjesme "Jersey Girl" Toma Waitsa, jednako kao i legendarni prvi Springsteenov koncertni box set "Live 1975-1985", objavljen prije točno 40 godina, 1986. U tom vremenskom rasponu mnogi su izvođači u promjenjivom svijetu rock glazbe i show-businessa nestali, ili postali nebitni, ili su izgubili publiku. Slično se nije dogodilo i Springsteenu koji je upravo na novoj američkoj turneji, zapravo protestnom putovanju protiv administracije Donalda Trumpa, a to svjedoči da čak niti ovaj recentni box set, očito planiran ranije, više nije najaktualnije što Springsteen nudi javnosti.
Ovakvu hiperaktivnost - koja je samo u zadnjih godinu dana publici i kritici ponudila proširene box setove "The Lost Albums: Tracks 2" sa sedam neobjavljenih albuma, "Nebraska 82" (sa snimkama originalne "električne Nebraske") i sada "Live From Asbury Park" - a novi studijski album čeka na objavljivanje, govori nam da se teme i preokupacije brzo smjenjuju, a pogodci iz prošlosti nužno nadograđuju aktivnostima u sadašnjosti. Možda je razlog životna dob od 76 godina i svijest da se još puno toga može napraviti. Ako je Barack Obama duhovito rekao: "Ja jesam predsjednik, ali je Springsteen The Boss", aktualna turneja "No Kings" odazivom javnosti pokazuje da je Springsteen još uvijek The Boss, ali Donald Trump nije kralj.
Možda je ta svijest o samo određenom i omeđenom razdoblju koje je pred Springsteenom razlog i aktualne antitrumpovske turneje koja, kako sam kaže na koncertima, "nije bila planirana, nego se dogodila", jer se dogodila i aktualna politička situacija koja je zahtijevala odgovor i reakciju. Kao dolarski milijarder Springsteen nije potonuo u kućnu fotelju i objesio gitaru o klin, nego je isprovociran ubojstvima ICE-ovih agenata snimio pjesmu "Streets of Minneapolis", došao tamo u ožujku na zajednički nastup koji je organizirao Tom Morello iz The Rage Against the Machine te kasnije pozvao Morella da se pridruži E Street Bandu na aktualnoj turneji od 20 koncerta, koja završava na otvorenom u parku u Washingtonu, pred nosom američkog predsjednika.
Publika u Europi zapravo je imala premijeru ovakve strategije, na koncertima prošlog proljeća, skupa sa Springsteenovim uvodnim monolozima, objavljenima uz četiri pjesme na EP-ju "Land of Hope & Dreams" koji možete slušati na streaming servisima. Taj digitalni EP Springsteen je objavio odmah nakon otvaranja turneje u Manchesteru lani, dodatno pojačavši ideju vodilju da se ne radi samo o koncertima, nego o promišljenom političko-glazbenom projektu. Objavljen 21. svibnja 2025., sadržavao je četiri pjesme snimljene uživo na prvom koncertu, kao svojevrstan sažetak poruke cijelog projekta. Na izdanju su se našle politički intonirane pjesme "Land of Hope and Dreams", "Long Walk Home", "My City of Ruins" i "Chimes of Freedom" Boba Dylana, koju Springsteen nije izvodio još od sudjelovanja na Amnesty International turneji 1988. godine.
Upravo ta pjesma, kao i "War" Edwina Starra iz 1970. koju je dodao ove godine, možda su simbolički najjasnije poruke koje ovi koncerti "emitiraju" javnosti. Činjenica da EP nije sadržavao samo glazbu, nego i Springsteenove govore koji su integralni dio i ovogodišnjih nastupa, razlog je da su oštre kritike vlasti između pjesama postale viralne i dodatno proširile politički utjecaj turneje. Koliko je oštrom retorikom Springsteen kritizirao Donalda Trumpa, toliko mu je ovaj lani poručivao da ogovara vlastitu zemlju po EU i prijetio da "će vidjeti što će s njim kad se vrati u SAD". Aktualnom turnejom "No Kings" Springsteen mu je sve to donio doma u vlastito dvorište.
Od početka u Minneapolisu, koncerte nakon uvodnog monologa protiv Trumpa otvara pjesmom "War", koja se prije 40 godina prvi put našla na spomenutom box setu "Live 1975-1985", a izvodi je prvi put nakon 2003. Već i taj podatak da su je Springsteen i E Street Band izvodili na "Born in the USA" turneji 1985. kao protest protiv administracije Ronalda Reagana, 2003. kao reakciju na Bushev ratni pohod na Irak i danas dok se isto događa u Iranu, pokazuje konzistentan Springsteenov odnos protiv vanjskopolitičke strategije republikanskog vodstva svoje zemlje koje se ponavlja svakih par dekada.
Stoga aktualna američka turneja nije samo niz koncerata, nego otvoreni politički i društveni projekt/protest koji je, namjerno, izazvao Trumpovu pažnju i oštru reakciju, jer turneja i jest pokrenuta kao svojevrsni odgovor na političku situaciju u SAD-u i povratak Trumpa na vlast. Springsteen ju je sam opisao kao borbu za "američku demokraciju, slobodu i ustav", tvrdeći da su te vrijednosti ugrožene djelovanjem vlasti.
Za razliku od klasičnih turneja, ova je imala jasan slogan i ideju ("No Kings" - Bez kraljeva), kao aluziju na opasnosti autoritarizma, a i sami koncerti imaju jasne elemente političkih skupova. Springsteenovi govori između pjesama pozivaju na društveni angažman, opisujući Trumpovu administraciju kao "korumpiranu, nesposobnu i izdajničku", kao vlast koja podriva demokraciju i građanska prava, režim koji provodi represivne mjere prema migrantima i prosvjednicima. Važan trenutak vezan je uz pjesmu "Streets of Minneapolis" koja je i započela cijelu akciju, a koja poimence pobraja glavne protagoniste priče, kritizira nasilje države i poziva na solidarnost s migrantima, a na koncertima sve se nastavilo pozivanjem publike na akciju, na mirni otpor, obranu zakona i ljudskih prava, s naglaskom da "Amerika pripada narodu, a ne vođama".
Naravno da je Trump reagirao agresivno i osobno kad je na društvenoj mreži Truth Social nazvao Springsteena "dosadnim pjevačem" i "potpunim gubitnikom", ismijavao njegov izgled nazivajući ga "osušenom šljivom" i pozvao svoje pristaše da bojkotiraju njegove koncerte. Ponudio je čak i brzopoteznu "recenziju" da su koncerti "preskupi i loši", savjetujući ljudima da "sačuvaju novac", mada su koncerti bili rasprodani u par sati čim su ulaznice krenule u prodaju krajem veljače.
Sukob se pretvorio u pravi medijski rat između političkog vrha i jednog od najpoznatijih američkih glazbenika, pa su čak i dva američka udruženja glazbenika stala iza svog člana na udaru agresivnog predsjednika. Unatoč političkom kontekstu, koncerti su ostali tipično dugi i emotivni, a to je taj adut da Springsteen i u kasnim 70-im godinama nastupa s nevjerojatnom energijom. Zapravo se radi o nečemu većem od glazbenog događaja, simbolu otpora i primjeru kako popularna kultura može i treba biti političko oružje. S jedne strane, Springsteen koristi svoju pozornicu za otvorenu kritiku vlasti i mobilizaciju publike, dok, s druge, Trump reagira napadima i pokušajem diskreditacije, čime je sukob dodatno eskalirao.
Sve je to, naravno, Springsteen znao, a vjerojatno i očekivao unaprijed, još lani na britanskim i europskim koncertima, a pogotovo sada u Americi. Stoga je rezultat onaj dragocjen, važan trenutak u kojem su suvremeni koncerti ponovno postali mjesto gdje se spajaju glazba, politika i društveni aktivizam, podsjećajući na protestne tradicije iz šezdesetih godina prošlog stoljeća, samo u današnjem, još kompliciranijem kontekstu.
Laz na laz