Boris Jokić: 'Klinci danas slabo znaju što je kvalitetna glazba, algoritmi nas zatvaraju u krugove jednog te istog'

Može li glazba promijeniti svijet? Može li lektira izgledati i zvučati drukčije – suvremeno, hrabro, emocionalno, vizualno? Nova knjiga  u izdanju Rockmarka  “60 otkucaja – glazbena lektira” autora Borisa Jokića otvara prostor upravo za takva pitanja – i donosi odgovore kroz spoj 60 odabranih pjesama, glazbenih referenci, osobnih priča autora i jedinstvenih umjetničkih radova mladih talenata. Široj javnosti poznat kao voditelj Cjelovite kurikularne reforme te kao stručnjak koji u središte obrazovanja postavlja dijete i njegovu cjelovitost, Boris Jokić je znanstvenik, doktor psihologije, radijski voditelj i zaljubljenik u glazbu. Prije nekoliko godina Jokić je donio 60 pažljivo odabranih pjesama pred učenike Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, a oni su na te pjesme odgovorili – slikom. Svaki učenik, vođen mentorom, dobio je jednu pjesmu i zadatak da se likovno izrazi. Bio je to njihov prvi i jedini susret s autorom, ali i trenutak koji je stvorio ovu knjigu. Upravo zato će na promociji knjige biti prikazana izložba pratećih radova učenika Škole primijenjene umjetnosti i dizajna.

Ovih dana izašla je vaša prva autorska knjiga “60 otkucaja”. Kako je nastala ova ideja i zašto ste baš odabrali ovo ime i 60 pjesama? Jednog utorka prije sad već dosta godina u poznatoj sam zagrebačkoj gimnaziji držao predavanje maturantima u koje sam uključio brojne pjesme. Prije nego što ću pustiti pjesmu “Šejn” grupe Haustor, pitao sam ih znaju li za njih. Od 26 učenika samo je jedna učenica digla ruku. Nakon što su je poslušali, rekli su da je pjesma odlična. Hrvatska škola panično bježi od suvremenosti i mladima ne daje otkucaje nekog ludog, hrabrijeg srca sadržanog u svima.

Kako ste birali pjesme i koji je odnos domaćih i stranih pjesama? Pjesme su one za koje mislim da bi ih svaki 17-godišnjak, 57-godišnjakinja i 77-godišnjak trebao čuti. Neke su pravi biseri suvremene glazbe poput Nine Simone, Josipe Lisac, Toma Waitsa, a neke su u potpunosti nove poput Rosalie ili grupe Future Islands. Od 60 pjesama, 16 ih je iz Hrvatske i s ovih prostora. Po meni iznimno je važno da mladi otkriju svjetove Majki, Lačnog Franza, EKV-a, ali isto tako da se prepuste TBF-u i Zdenki Kovačiček.

Posebna je zanimljivost što su svaku pjesmu ilustrirali učenici Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu. Kako je došlo do te suradnje? Radi se o jednom ludom eksperimentu u kojem sam došao pred njih 60 i rekao da me zanima kako oni kao pripadnici nove generacije doživljavaju te pjesme. Pod vodstvom učitelja mentora oni su ih nacrtali a da nisu znali što ću ja napisati, a ja sam pisao s tim da nisam vidio njihove uratke. Rezultat je jedinstvena knjiga na kojoj je radilo više od 80 osoba, a njihovi su radovi nada u neku ljepšu budućnost i potvrda da mladost može puno toga kad joj se pristupi na drukčiji način.

U knjizi imate i puno svojih anegdota iz mladosti. Jedna od zanimljivijih je da su vas ispred Jabuke napali skinsi jer su mislili da ste panker iz Dalmacije? Da, i još sam bio u sakou. Inače ja sam rođen i odrastao na Jarunu i taj je napad bio zbilja poseban i pomalo smiješan. Naime, nas smo trojica studenata tog petka išli u Jabuku, pri čemu je jedan naš pravi Splićanin. Dok su nas dvojicu udarali psujući nam “tovarsku majku”, Jerko, koji i sada govori kao da je sa splitske Radunice, s njima je ćakulao o “sportu i glazbi”. Štoviše, rekli su mu: “Tebe nećemo. Nekako si mršav!” Inače u knjizi se nalaze i neke druge osobne situacije. Rekao bih da je upravo knjiga mjesto u kojem se i najviše otkrivam.

Mislite li da vaša knjiga zaista može poslužiti kao lektira u školama? Mene bi najviše razveselilo, a čini se da bih u tome mogao i uspjeti, kad bi postala neslužbena lektira. Ona knjiga koja se dijeli ispod stola, poklanja prijatelju koji ne čita, mami za 70. rođendan, frendici koja odvaljuje na nove bendove i Davida Bowieja. Ona za koju se traži da se vrati kad se posudi. Drukčiji je to tip lektire – takav da te potakne da čitaš premda ne voliš knjige, da slušaš premda za mnoge od njih nikada nisi čuo.

Koliko ste općenito zadovoljni znanjem današnjih školaraca o glazbi? Dojma sam da ih baš i ne zanimaju glazbeni klasici, nego većinom ono što je hit na TikToku... Nije toliko važno znanje, već iskustvo. Algoritmi, koji sve više upravljaju našim životima, zatvaraju nas nas u krugove jednog te istog. Zbog toga s 18 godina nemaš prilike čuti Ramonese da te odvale u smijeh, nitko ti nije pustio Billie Holiday ili Nicka Cavea da te natjeraju da misliš o glazbi, nisi čuo Public Enemy i Rage Against the Machine da znaš da nisi sam u borbi i da nećeš biti sam na ulici kad dođe vrijeme da se moćnike i korumpirane političare odvaljuje u međunožje. Glazba je sve to i puno više. Uskraćujemo generacijama iskustva koja im mogu promijeniti pogled na svijet i sebe.

GALERIJA: Pogledajte kako se kroz godine mijenjala Blanka Vlašić i njezin modni stil

Koji su glazbenici i koje pjesme najviše utjecali na vas u vašem razvoju? Na mene su u srednjoj školi ponajviše utjecali bandovi R.E.M., The Smiths i The Clash, a s ovih prostora EKV i Azra. Oni su me formirali glazbeno, ali i vrijednosno. Kroz njih sam učio o emocijama, solidarnosti, uključivosti, ali i otporu prema autoritetu i nužnosti kritičke misli. Premda sam uvijek bio dobar učenik, te sam lekcije zapamtio za cijeli život i mogu reći da me one i dalje vode.

Postoji li netko od novih izvođača za koga mislite da bi mogao postati dio obavezne glazbene lektire? Neki su već unutra, ali brojni novi izvođači zaslužuju biti u knjizi. Navest ću samo ove naše koji stvaraju prekrasnu glazbu kao što su Urban, Valentino Bošković, Pips, Chips & Videoclips, Let 3, Elemental, a mjesto zaslužuju i traperi poput Hiljsona Mandele i Grše.

Već godinama na Yammatu vodite “Glazbeni kurikulum”. Kako ste zadovoljni razvojem emisije i koji su vam daljnji planovi za nju? Prezadovoljan sam radijskom avanturom u kojoj sam sa suradnikom Lukom Baumanom već sedam godina. Yammat FM posebna je frekvencija koja Zagreb i Hrvatsku čini boljom. Rijetko mjesto koje nije formatirano i u kojem možete čuti najrazličitiju glazbu. To je i novinarski posebna redakcija koja se ne boji progovarati otvoreno i koja kroz različite emisije pruža priliku mladima da progovore.

Razmišljate li možda i o drugom dijelu knjige, s neki drugim izvođačima? Bilo bi to super. Različite škole već se javljaju da su klinci spremni. Mnogi izvođači zaslužuju biti u ovakvoj knjizi. Ako “60 otkucaja” zbilja postanu “lektira ispod klupe”, knjiga koju mnogi vole, a neki i osuđuju jer progovara o važnim životnim stvarima, siguran sam da će publika tražiti nastavak.