Ana Despot, kći istaknutih glumačkih imena Dragana Despota i Anje Šovagović Despot, mlada je autorica koja vlastiti umjetnički put gradi u svijetu animacije i ilustracije. Odrasla u ozračju glume, Ana se odlučila izraziti crtežom i pokretom, a danas kao selektorica animiranog programa Vukovar Film Festivala s entuzijazmom otkriva i promiče autorske glasove nove generacije.
Selektorica ste animiranog programa 19. Vukovar Film Festivala. Što biste izdvojili iz ovogodišnje selekcije? Kao selektorica i koordinatorica animiranog filma na Vukovar Film Festivalu sretna sam što mogu reći da se u moru prijavljenih filmova, i stranih i domaćih, po mojem mišljenju najviše ističu hrvatski filmovi i njihovi autori. Predivno je vidjeti da je animacija i dalje vrlo zastupljena na hrvatskoj kulturnoj sceni, i drago mi je što i ja imam priliku staviti je u fokus, pogotovo s obzirom na to da je animirani film jedna od novih kategorija na VFF-u. Prijave filmova za festival još uvijek traju, do sredine šestog mjeseca, tako da već sada mogu reći da mi kao selektorici filmova svakako neće biti lako, ali na onaj najljepši način.
Jesu li vas tijekom selekcijskog procesa iznenadili neki naslovi ili autori koje do sada niste poznavali? Neke sam naslove očekivala i bilo mi je drago kada sam vidjela da sam ih dobro 'predvidjela', no puno sam se puta također i ugodno iznenadila otkrivajući nove autore i nove stilove, susrećući se s umjetničkim opusima s kojima dosada nisam bila upoznata. Osim profesionalaca, imamo puno prijava i studenata, što me posebno veseli, jer znam kako je biti u njihovoj poziciji, a često upravo studentski filmovi nadmaše sva očekivanja, kao što mi se čini da će i ove godine biti slučaj.
Koje teme i estetski pristupi prevladavaju u suvremenoj animaciji koju ste gledali za selekciju? Primjećujete li pomak prema animaciji za odraslu publiku? Animirani film je svakako već dugo vremena u jednakoj mjeri okrenut i odrasloj i dječjoj publici. Mnogi na prvu pomisle da je animacija nešto što je predviđeno djeci, ali mislim da je to tek jedna bezazlena predrasuda zbog popularne kulture. Animirani film bavi se cijelim dijapazonom tema, od onih 'najprpošnijih' i najveselijih, do onih ozbiljnijih i teže probavljivijih. Gledajući selekciju i sama sam u glavi odvajala dječje od odraslih filmova, jer su brojne teme i stilovi ipak malo prekompleksni za mlađe gledatelje. Teme su političke, ljubavne, psihološke, svakodnevne, ruše granice i razbijaju norme, i mislim da će se doista naći ponešto za svakoga.
Kako danas vidite odnos između nezavisne i komercijalne animacije? Može li autorski animirani film doprijeti do šire publike? I nezavisna i komercijalna animacija imaju svoju vrijednost. Često se pod komercijalno stavlja nekakav negativni kontekst, no ja se s time ne slažem. I jedno i drugo oblici su umjetnosti za koje se mnogo ljudi moralo iznimno potruditi i uložiti svoje znanje, talent i kreativnost. Autorski animirani film dopušta više iskoraka i istraživanja, dok je komercijalna animacija često određena strožim pravilima. Festivali su sjajno sredstvo kojim autorski film može doprijeti do šire publike, a često su i jedino mjesto na kojem se nezavisna animacija uopće može pogledati. Mislim da bismo sve više i više trebali početi uvrštavati autorske filmove i u kina i na televiziju, pogotovo kada se radi o kratkom metru, primjerice prije projekcija nekog dugometražnog filma. Kod autorskih je filmova ljepota u tome što često ni ne znaš što možeš očekivati, a nerijetko imaju više 'osobnosti' i pružaju dublji pogled u autorov svijet, što ne znači da također ne mogu biti i zabavni, edukativni i zanimljivi na mali milijun načina.
Animirani film prvi se put pojavljuje kao natjecateljska kategorija na VFF-u. Kako ste doživjeli tu odgovornost i priliku da oblikujete novi festivalski segment? Oduševila sam se kada sam čula da će VFF ove godine otvoriti kategoriju animiranog filma, i to u natjecateljskoj konkurenciji, a pogotovo kada sam čula da ću upravo ja biti zaslužna za selekciju i organiziranje svega što ide uz uvrštavanje animacije na festival. Kao oblik umjetnosti s velikom svjetskom, a i hrvatskom poviješću, animirani film nosi značajnu važnost, dotiče mnoge senzibilitete te se izvrsno uklapa u filmsku priču festivala kao takvih. Nadam se da ću imati priliku pomoći u tome da kratkometražni i dugometražni animirani film obogate Vukovar Film Festival, da prošire njegov doseg i privuku novu publiku, od onih najmlađih pa sve do likovnih stručnjaka i profesionalaca.
Vaš preddiplomski animirani film „Jaje“ prikazuje kornjaču koja ne dočeka izlijeganje svog mladunca. Koja je vaša temeljna poruka tog filma? Moj prvi film „Jaje“ zapravo je priča o ciklusu života. Inspirirali su me filmovi koji su se bavili neizbježnim protokom vremena i svim nesrećama, ali i ljepotom koje to nosi sa sobom, poput primjerice Michaela Dudoka de Wita i njegovog filma „Otac i kći“, u kojem otac odlazi, kći nastavlja živjeti, i tek se na kraju sastanu nakon što i kći prođe kroz sve što mora proći u ciklusu vlastitog života. Emocija koju sam doživjela nakon gledanja tog filma bila je toliko snažna da sam znala da nešto slično tome želim izazvati svojim prvim filmom, koliko je to, naravno, u mojoj moći. Htjela sam na nježan i melankoličan način prikazati kako priroda funkcionira vrlo nepredvidivo, i bez obzira na to što se dogodi nešto što je na prvi pogled vrlo tužno, upravo taj tužan događaj otvara vrata za neki novi, još bolji početak. Kornjača je u mome filmu dala sve od sebe kako bi se izleglo jaje o kojem se brine. Ja čak nisam ni pretpostavila da je to njezin mladunac, već naprosto jedno neizlegnuto jaje kojemu ona želi pomoći da se izlegne, iz dobrote svoga srca, a i iz želje za novim prijateljem. Ljubav i briga koju mu je ona pružila u svojim zadnjim trenucima udahnula je život nekom novom biću, koje će na neki način uvijek biti blagoslovljeno onime što mu je kornjača usadila, a da ono toga nije ni svjesno. Jedna duša ode, druga se rodi, i tako u nedogled. Neke se stvari pokažu vrijednima puno kasnije nego što smo mi to planirali.
Za svoj diplomski rad odabrali ste „Šumu Striborovu“ Ivane Brlić-Mažuranić. Što vas je privuklo toj priči? Kao mala sam obožavala priče Ivane Brliž-Mažuranić i ilustracije Cvijete Job koje su ih krasile. Već od početka studija Animiranog filma i novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti igrala sam se s idejom da jednoga dana napravim kratkometražni film na temelju Šume Striborove, jer mi je to bila najdraža od svih njenih priča. Puna je bajkovitih i mističnih prizora, čudnih bića i zanimljivih likova, pomalo mračna, a opet vragolasta, i jako plodna za vizualni medij. Kada sam došla na posljednju godinu diplomskog studija, odlučila sam da ću se doista usuditi i napraviti Šumu Striborovu u svome stilu, na svoj način, pomalo izmjenjenu, malo mračniju i 'blesaviju' od originala, ali i dalje poštujući originalnu priču, nadajući se najboljem. I eto, godinu i pol dana kasnije, uz sve brige, muke i strahove, sretna sam što sam se odvažila na taj korak.
Narator u „Šumi Striborovoj“ je vaš otac Dragan Despot. Kako je bilo surađivati s njim? Tko je kome više davao upute – vi njemu ili on vama? Jedno od ljepših iskustava koje mi je donio moj film bila je upravo ta suradnja s tatom. Bez obzira na naš obiteljski odnos, oboje smo bili iznimno profesionalni i puni poštovanja jedno prema drugome. Definitivno sam ja bila ta koja je više 'šefovala', haha! I dan danas se zafrkavamo na tu temu, jer sam ga ja 'maltretirala' sve dok ne bih bila potpuno zadovoljna, iako nije trebalo dugo da dođemo do toga. Perfekcionist sam i uvijek imam jasnu viziju onoga što želim postići, no srećom je i on isti takav, tako da nam na kraju nije ni trebalo puno da postignemo sve što smo željeli. Taj sam tekst napisala upravo i isključivo za njega, i već sam pišući zamišljala njegov glas u glavi, a to koliko smo smijali i zezali pri probnim čitanjima neću nikada zaboraviti. Suradnja nam je baš došla nekako prirodno, a tako je i tekla do samoga kraja. Sreća je što oboje imamo jednaki ukus i jednako visoke standarde, te se u potpunosti razumijemo i slažemo u većini kreativnih odluka. Lijepo mi je što je moj film produkt naše zajedničke suradnje, i ne mogu zamisliti da bi itko drugi obavio taj posao toliko dobro koliko je on to učinio. A također moram spomenuti i Darka Hajseka, autora genijalne, divne glazbe koja prati film i podiže ga na neku potpuno drugu razinu.
Odrasli ste u obitelji u kojoj je gluma svakodnevica. Koliko je ta umjetnička atmosfera utjecala na vaš odabir ilustracije i animacije kao izražajnih sredstava? Mislim da nisam ni svjesna koliko je za moj odabir karijere i ljubav prema likovnoj umjetnosti bilo bitno to što odrastam u umjetničkoj obitelji. Meni se nekako podrazumijevalo da roditelji slave svaki moj kreativni angažman, svaki moj crtež i želju za izražavanjem, tako da se zapravo tek danas mogu osvrnuti i reći da puno toga bez njih i njihove podrške možda uopće ne bi bilo moguće. Iznimno sam zahvalna što sam okružena obitelji koja je ponosna na mene, koja me gradi i uzdiže, i koja mi može pomoći i doprinijeti mom radu, kao i ja njima. Kada nešto želiš, kada imaš neku strast koja te vodi, naravno da je lako reći da je moraš slijediti i ne obazirati se na tuđe mišljenje, što je istina, ali taj je strmoviti put puno lakši kad uz sebe imaš ljude koji te razumiju, poštuju i guraju dalje, čak i ako ponekad izgubiš vjeru u samoga sebe.
Jeste li ikada razmišljali o glumi, ili vas je likovna umjetnost privukla kao intimniji oblik izražavanja? Gluma je stalno prisutna u mome životu, tako da sam definitivno imala periode u kojima sam razmišljala o tom životnom putu, ali likovna mi je umjetnost ipak puno draža, bliža i puno me više ispunjava. Volim to što mogu stvoriti nešto opipljivo, nešto što će izazvati reakcije. Ponekad se čak i sama pitam, zašto volim crtati, zašto to sve radim, što bi bilo ako prestanem? I onda prestanem, i dva dana kasnije ne mogu više izdržati, a da ne počnem stvarati nešto novo, skicirati, crtati, bojati, smišljati novu ideju za film, slikovnicu, ilustraciju, animaciju, što god. Tu se nekako uvjerim da sam na dobrom putu, bez obzira na to što i gluma ima veliko mjesto u mome srcu. Obožavam imitirati, zafrkavati se, nasmijavati ljude, a i pjevanje mi je jedan od najdražih hobija, tako da se na sve ove načine ipak bavim glumom, samo ne u strogo profesionalnom smislu.
Koje tehnike animacije najradije koristite i zašto? Kako balansirate između tradicionalnog crtanja i digitalne ilustracije? Moja metoda zapravo i jest nekakva kombinacija tradicionalnog crtanja i digitalne ilustracije. Animirati sam učila na papiru, s olovkom i gumicom, a s vremenom sam se prebacila na crtanje na tabletu s ekranom. No iako koristim tablet i računalo, svejedno sve crtam sama, svaki crtež od njih 12 u sekundi. Jako mi je bitno zadržati taj 'organski' osjećaj u animaciji, taj klasični pristup i tehniku, ali pospješenu digitalnim medijem. Pokušavam izbjeći da mi crteži djeluju previše ispeglano, savršeno i digitalno, trudim se zadržati tradicionalni stil koji sve više izumire u komercijalnoj animaciji, jer je naprosto zahtjevan i dugotrajan, ali upravo zato daje meni osobno najljepše rezultate. Sve crtam u Photoshopu i Tvpaintu, digitalnim programima za tradicionalnu ilustraciju i animaciju, te koristim teksture papira i kistove koji imitiraju prave kistove za akvarel, tintu i olovku.
Kako vam se svidio latvijski animirani film „Poplava“ – jedan od rijetkih nedječjih animiranih filmova koji je zaigrao u kinodistribuciji? Film „Poplava“ jako mi se svidio i drago mi je što je zasluženo nagrađen Oscarom. Prepričava lijepu priču s dobro zaokruženom poukom, a bez ijedne riječi, što mi se posebno sviđa. Glazba i vizualni stil predivno vode i nose radnju, putem stilizirane 3D animacije. Tema filma je vrlo aktualna i dvostruka, s jedne strane ekološka, a s druge govori o odnosima među ljudima, odnosno u ovom slučaju životinjama. Ne bih rekla da film nužno nije primjeren za dječju publiku, ali definitivno obrađuje neke teme koje su možda malo kompleksnije. Naglašava kako je bitno pomagati drugima, ali dotiče se i toga da pomoć jednome može značiti katastrofu drugome, a da i na to treba gledati kao nešto što je dio života.
Kako zamišljate svoj profesionalni razvoj u svijetu ilustracije i animacije? S velikim veseljem najavljujem da trenutno radim na svom prvom profesionalnom kratkometražnom animiranom filmu, radnog naziva „Pustinja Blaca i legenda o bijelom konju“, u suradnji sa Zagreb filmom. Film je inspiriran jednim nevjerojatnim stvarnim događajem iz djetinjstva, u kojem mi je baka pričala kako u pustinji Blaca na otoku Braču nema bijelih konja i kako je velika sreća ako ga tamo vidiš. Ja sam taj dan otišla tamo na izlet i doista vidjela tog neuhvatljivog bijelog konja, točno na taj dan kada mi je ona to pričala, i uspjela sam ga fotografirati. Nitko ga drugi osim mene nije primijetio, sve dok im nisam pokazala fotografiju, no konj je u međuvremenu iščeznuo. I eto, taj me začudni događaj naveo na to da o tome napravim svoj prvi profesionalni animirani film. Priču sam prilagodila, učinila čarobnijom i fokusirala se na dva glavna lika, unuku i baku, i upravo se spremam početi s produkcijom i animacijom. Također, paralelno s ovime, u suradnji s Mozaik knjigom radim slikovnicu na temelju svoga već spomenutog filma „Šume Striborove“. Slikovnica će sadržavati moje stihove i vizuale koji se provlače kroz film. Iznimno se veselim vidjeti svoj film u obliku slikovnice. Knjiga bi trebala izaći tijekom ljeta, a promocija će se, između ostalog, dogoditi i u sklopu Vukovar Film Festivala! Početkom godine sam također animirala glazbeni video spot dječje pjesme „Pomoćni kotači“, autora Josipa Radića, u suradnji s HRT-om, te sam ilustrirala portrete dobitnika glazbene nagrade Cesarica za 2024. godinu. Sretna sam što mogu reći da posla uvijek ima, i da me uz sve ovo čeka još puno projekata koji se tek spremaju u pozadini. U tome je ljepota ilustracije, animacije i likovne umjetnosti kao takve. Iznimno sam zahvalna što se mogu baviti onime što volim.
Okušali ste se i u ilustraciji slikovnica, među ostalim i u „Luka voli izmišljati“ autorice Sanje Pilić. Što vam je bila glavna inspiracija pri oblikovanju likova, posebno dječaka Luke? „Luka voli izmišljati“ prva je slikovnica koju sam ikada ilustrirala, i kao takva mi je posebno draga. Sjećam se da sam se pri početku jako mučila jer nisam imala iskustva. Osjećala sam veliku odgovornost, zbog toga što mi je to prva slikovnica, a i zbog toga što Sanju Pilić volim odmalena i nisam ni nju htjela razočarati. Naravno, ta se briga ispostavila nepotrebnom jer je sve prošlo odlično. Bez obzira na to što sam se mučila s detaljima, s istraživanjem, s učenjem crtanja perspektive, dojmovi su na kraju bili sjajni, a meni je sve to znanje i dan danas korisno! Za Luku me najviše inspirirao moj mlađi brat Josip, čak sam iskoristila njegove slike iz djetinjstva kao smjernice, i još uvijek to mogu vidjeti u nekim njegovim izrazima lica na stranicama.
Koja vam je slikovnica iz djetinjstva ostala posebno draga – i zašto? Iako ima bezbroj slikovnica koje sam obožavala u djetinjstvu, izdvojila bih četiri u ovom slučaju. Prvo bih ponovno spomenula Šumu Striborovu Ivane Brlić-Mažuranić, iako se tu ne radi o slikovnici, već o pripovjetci. Naravno da mi je ova priča osobno bitna, ipak sam o njoj napravila film, ali posebno se sjećam koliko sam 'buljila' u te čarobne ilustracije Cvijete Job koje su toliko savršeno prikazivale mističnost i bajkovitost cijele priče. Zatim bih spomenula „Knjigu čarobnih formula“ mog omiljenog ilustratora Stanislava Marijanovića. Bila sam luda za ilustracijama čudovišta i čudnih bića u toj knjizi, i mislim da me to već tada usmjerilo u pravcu u kojem danas idem sa svojim motivima i stilom. Potom bih istaknula knjigu „Dvanaest slonova“ Leopolda Suhodolčana, obožavala sam kada su mi je roditelji čitali i kada smo skupa proučavali kako točno izgleda svaki od tih dvanaest spomenutih slonova. Na kraju bih izdvojila zbirku pjesama „Trči trči Trčimir“ Stanislava Femenića, s ilustracijama Voje Radoičića. Još uvijek napamet znam pjesme koje smo tata i ja svaki dan čitali, i smijali se i zezali. Puno me slikovnica iz mladosti na neki način danas oblikovalo i dan danas mi je divno ponovno ih prolistati i živopisno osjetiti iste one emocije koje sam osjećala kao dijete. Nevjerojatno je koliko te to može obilježiti. Nadam se da i ja mogu imati jednaki utjecaj, i na djecu i na odrasle, sa svojim slikovnicama i filmovima. To bi mi zbilja bila najveća životna nagrada.