Ovo je naš prvi zajednički intervju, a kada sam je telefonski nazvao i predstavio se, uopće nisam trebao pitati razgovaram li s Alkom Vuicom. Ako pretpostavljate da je to zbog njezine jedinstvene boje glasa, u pravu ste. Kratko smo porazgovarali, a kada je čula moje ime, poviknula je: “Pa vi ste imenjak mog sina!” Iako znam da joj se sin zove Arian, odmah sam shvatio da postoji mnogo detalja koje javnost o njoj uopće još ne zna. No vratimo se na povod za naš razgovor, a on ne može biti bolji – 40 godina nevjerojatne karijere! Obilježit će to spektakularnim koncertom točno na svoj rođendan 8. lipnja na zagrebačkoj Šalati. Iako sudjeluje kao panelistica u popularnom showu Nove TV “Tko to tamo pjeva” i paralelno se priprema za glazbenu poslasticu u kojoj će je podržati naši najveći glazbenici, ipak je uspjela odvojiti malo vremena i za nas te otvoriti tu zanimljivu Pandorinu kutiju...
Vrijeme doista leti, a vi odbrojavate već 40 godina karijere. Točno na svoj rođendan 8. lipnja najavili ste veliki koncert na zagrebačkoj Šalati. Kakav nas spektakl očekuje?
Bit će to jedan veliki šareni koncert kojim ću proslaviti 40 godina autorske karijere u glazbi. Uz pratnju najboljih hrvatskih glazbenika pod ravnateljskom palicom Brune Urlića, otpjevat ću svoje najveće hitove i pjesme uz koje su mnogi odrastali. Pridružit će mi se i moji dragi prijatelji i kolege kojima sam napisala neke od najljepših pjesama koje su obilježile njihove karijere. Bit će tu moja draga prijateljica Josipa Lisac, s kojom sam puno surađivala i surađujem još uvijek, naša predivna Nina Badrić, s kojom sam počela suradnju dok je još pjevala prateće vokale, a ja sam joj prognozirala da će biti jedna od najvećih, jer je uvijek imala čudesan, emotivan glas. Pa onda jedinstvena i prekrasna Severina, koju obožavam i kao prijateljicu i kao umjetnicu, neponovljivi Željko Bebek, čudesni Neno Belan, koji je uglazbio neke od mojih najljepših stihova. Boris Novković, kojeg znam još dok je bio čudo od djeteta s desetak godina i s kojim sam napisala neke od najvećih pjesama koje i danas traju. Doći će i Vlado Kalember, bez čijeg “Vina na usnama” ne možemo zamisliti nijednu feštu, emotivni roker Sandi Cenov i, naravno, nezaobilazni i naš voljeni Mladen Grdović, čija dva najveća hita potpisujem. Vjerujem da će nam se pridružiti i Tajči, kojoj sam napisala sad već legendarne “Hajde da ludujemo”, “Moj mali je opasan” i “Smokvica”. Imamo malo problem s ograničenjem svirke na Šalati, a da bi se odsvirali svi hitovi koje sam napisala, koncert bi morao trajati do jutra. Ipak, vjerujem da će moj 64. rođendanski party na Šalati biti nezaboravan!
I, koliko su brzo proletjele te godine?
Godine stvarno lete, a pogotovo kad ste okruženi neprestanim previranjima, mijenama, burama i nevremenima, kao što je to na ovom području gdje mi živimo. Recimo, svi smo primijetili da kad govorimo o nečemu iz bliske prošlosti, stalno preskačemo dvije godine pandemije. Kad se ništa ne događa, vrijeme sporo prolazi. Da sam živjela mirno negdje na selu, ne bi mi tako brzo proletjelo, ali uvijek sam bila vrlo nabrijana, znatiželjna, vesela, luda pomalo i zaigrana.
Izgradili ste doista zavidnu karijeru o kojoj zapravo mnogi mogu samo sanjati. Napisali ste tolike hitove koji se i danas pjevuše i prenose s generacije na generaciju. Koja vam se od njih posebno urezala u srce?
Jedna od najljepših svakako je balada “Gdje Dunav ljubi nebo” Josipe Lisac. Tu su i “Dotakni me usnama” Nene Belana, “Tu je moj dom” Mladena Grdovića, Oliverova “Lijepa bez duše”, a divna je i Bebekova “Da je sreće bilo”. Možda me čak najviše vesele, kako ja kažem, feštarske, kao što su “Danas sam luda”, “Laži me”, “Od kad te nema”, pa sve do “Hajde da ludujemo” i “Ma daj obuci levisice”.
Iako ste već stotine puta govorili o Karlu Metikošu, kako biste ga vi približili mlađim generacijama i objasnili tko je doista on bio?
Karlo je bio i roker i džentlmen starog kova. Bio je neviđeno duhovit na ciničan način, što je za mene uvijek bilo pitanje inteligencije. Volim takav humor, to je bio humor tog vremena. I Arsen Dedić bio je nevjerojatno duhovit i ciničan. I moj tata, naslijedila sam to od njega. Ali, kad govorimo o Karlu Metikošu, alias Mattu Collinsu, ja sam se tek rodila kad je on bio beskrajno popularan. No ipak sam slušala sve te priče i upijala ih. Karlo je volio da se družimo dok stvaramo pjesme, volio je kuhati i puno sam naučila od njega i Josipe. S njima sam prvi put jela neke delicije poput žaba u sosu, morskih ježeva, špageta s kavijarom i šlagom. Vodili su me u skupe restorane, dolazili su u kuću mojih roditelja u Istri, obilazili smo zajedno Istru, Trst, Veneciju... Stvarno su me prihvatili kao svoju i beskrajno su mi pomogli na početku karijere.
Danas on ima i svoju ulicu u Zagrebu, a sanjate li i vi da će se jednog dana neka ulica nazvati baš po vama? Meni vrlo moćno zvuči “Ulica Alke Vuice”!
Moju ulicu već sad zovu “kod Alke”, iako se službeno tako ne zove. Kad je zadnji put Bajaga bio kod mene, ušao je u taksi ispred hotela i rekao ime moje ulice. Taksist mu je rekao: “Sigurno idete kod Alke!” Smijali smo se tome. A možda jednom i dobijem službeno svoju ulicu, sad sam još premlada.
Družite li se i danas privatno s Josipom Lisac? Ispričajte nam neku zanimljivu anegdotu iz vašeg prijateljstva.
Družimo se, naravno, ne tako intenzivno kao prije, ali često smo u telefonskim razgovorima i po sat vremena i više. Josipa je izuzetna osoba, jako je draga i duhovita privatno. Super kuha i svašta od nje možete naučiti. Meni je najluđi događaj bio kad sam došla na snimanje pjesme “Rušila sam mostove od sna”, koju je Dino uglazbio, a Gibo i ja napisali smo tekst. Pjesmu su snimali u tadašnjem studiju u Lisinskom, a Josipa je htjela da dođem, jer ona zbog dikcije voli da budem na snimanju vokala. Bio je tu i Gobac, a Dino je bio toliko euforičan oko te pjesme i suradnje s Josipom da ju je držao u studiju pet sati. Naime, Dino je bio perfekcionist, što je, naravno, i Josipa, ali ovo je stvarno bilo pretjerano. Ja sam se umorila i otišla kući, a oni su snimali gotovo cijelu noć. Josipa to i dandanas pamti. Inače, najviše sam voljela s Josipom isprobavati garderobu. I ona i ja ludo volimo ekstravaganciju, a i danas nas zabavlja odijevanje. Čak me i učila pjevati na početku karijere kada sam sa Sandijem Cenovom išla na Doru s pjesmom “O. K.” I dandanas kad pogledam tu pjesmu na YouTubeu, oduševim se kako dobro pjevam. Naravno, zahvaljujući Josipi.
Mnogima ste pisali pjesme, a jesu li se naši estradnjaci ikada “grebali” i je li se dogodilo da vam netko nije platio pjesmu?
Pa nisu se tada pjesme naplaćivale! To su uveli Marina Tucaković i Futa, ali nekad se uvijek radilo na postotak i prodaju, odnosno autorska prava. Kako je nestalo ploča i CD-ova, to se jako smanjilo. Autorska prava se skupljaju, ali to još nije sve uređeno što se tiče streaminga.
Koliko ste najviše naplatili neku pjesmu i jeste li garantirali da će biti veliki hit?
Teško je garantirati hit u današnje vrijeme jer se sve mijenja nevjerojatnom brzinom. Možda i mogu znati da je određena pjesma hit za određenog pjevača, ali ako on ili ona to ne prepozna, ja tu ne mogu ništa. A pjesme se naplaćuju različito, ovisi koliko je osoba kojoj radite pjesmu zastupljena na radiju, treba li joj aranžman, studio ili samo tekst. Kad imate pjesmu i izvođača koji se vrti na radiju, to je najbolja lova.
Poznati ste kao osoba koja nema dlake na jeziku. Jeste li se ikada javno ustručavali govoriti istinu o nekoj osobi, makar joj se i zamjerili?
Smatram nepristojnim govoriti ružno o nekome javno, pa makar to bilo istinito. To mi je baš prostački i ne bih se time bavila.
U nekoliko posljednjih intervjua svi su vas pitali o djetinjstvu i odrastanju. Koliko ste bili povezani sa sestrom Tamarom u djetinjstvu? Što vam se najviše urezalo u sjećanje kad je riječ o njoj i mjestu iz kojeg dolazite?
Kada se moja sestra rodila, bilo mi je toliko nevjerojatno da imam sestru, da sam se razboljela i nisam išla u školu nekoliko dana. Kako su svi dolazili s poklonima na “babinje” i da je vide, zaključala sam nas u sobu, a onda i nju i sebe u ormar da mi je ne ukradu. Jedva me mama nagovorila da otvorim vrata. Starija sam od nje sedam godina i uvijek sam je čuvala i vodila sa sobom.
Neki od najbolnijih trenutaka u vašem životu zasigurno su bili kada ste izgubili roditelje. Koliko vam nedostaju majka Zdenka i otac Zvonko? I što bi danas oni poručili Alki za jubilarnih 40 godina karijere?
Za svoj 50. rođendan napravila sam slavljenički koncert u Umagu i moji roditelji bili su prisutni na tom divnom događaju, kao i tridesetak mojih prijatelja. Bili su jako ponosni i sretni! Vrlo sam tužna zbog svojih roditelja i ne mogu se nikako pomiriti s tim da ih više nema. Bili su mi čvrst oslonac, puno ljubavi smo razmjenjivali. Tata je bio jako strog i često me nije razumio, ali mama je bila pjesnička duša i divno je pisala. Mislim da sam od nje naslijedila talent. Svaki dan razgovaram s njima iako fizički nisu prisutni, ali molim za njih i znam da bi bili beskrajno ponosni i sretni da mogu biti na koncertu na Šalati.
Kako to da su vam roditelji dali tako jedinstveno i nesvakidašnje ime?
Moja mama bila je vrlo hrvatski nastrojena i zvali su je “kraljica Hrvata”. Dala mi je ime Alka kao simbol hrvatskog otpora i pobjede nad Osmanlijama. Imam još dva imena koja sam dobila na krštenju od svojih kumova. Jedno je Anđelina, a drugo Marija-Dolores. Sva tri imena vrlo su simbolična, a Alka mi je najdraže. Moram reći da kao dijete nisam voljela svoje ime jer se nitko nije tako zvao i valjda sam se osjećala izopćeno. I danas znam samo jednu Alku, to je kći mamine prijateljice koja je dobila ime po meni. Živi u Grandićima u Istri i ima dvije kuće za odmor “Alka 1” i “Alka 2”. Kad idem u Istru, svratim k njoj na kobasice i čašu vina.
Iznenadili ste me kada ste mi rekli da je vaš sin napola moj imenjak. Je li mu Zvonimir krsno ime i je li ga dobio po vašem pokojnom ocu Zvonku?
Arian Zvonimir, to mu je službeno ime na svim dokumentima. Zvonimir je po djedu Zvonku. On je ujedno i jedini nasljednik prezimena Vuica iz naše loze. Kako moja Matija nije imala djece, a moji nećaci nose prezime svog oca, Arian Zvonimir nastavlja lozu Vuica.
Koliko je vaš sin nalik vama? U kojim vas trenucima najviše podsjeća na vas?
Nalik je i meni i svom ocu, vidim ja to svakodnevno. A na mene podsjeća po svojoj emotivnosti i duhovnosti. Uvijek ga je zanimalo sve spiritualno, baš kao i mene i vrlo je osviješten po tom pitanju. Jako dobro piše i žao mi je što je zanemario taj svoj talent. Stalno ga nagovaram da sjedne i napiše knjigu.
Jeste li sinu prijateljica ili ipak nikada niste željeli prijeći tu roditeljsku crtu smatrajući da se treba znati tko je dijete, a tko roditelj?
Naravno da sam mu prijateljica. Kad sam ja stasala, najpopularnija knjiga bila je “Slobodna djeca Summerhilla”. Uvijek sam zamišljala da mogu biti otvorena i slobodna pred svojim roditeljima, ali to nije bilo moguće. Oni su imali jasne granice, a ja sam stalno bila buntovnica! I danas imam problem s autoritetima. Nisam željela da moj sin tako odrasta. Smatram da mu moram biti najbolji prijatelj i da mi sve može reći, jer ga nitko ne voli kao ja i to je legitimno. Prava ljubav ne naređuje i ne osuđuje, već pruža utočiste i razumijevanje.
Možda ne pratim dovoljno dobro "na satu", no nije mi jasno kako to da vaš sin nosi vaše prezime, a ne očevo? Jeste li tako pokazali svoju najveću bliskost?
Tako sam ja odabrala, a njegov otac se složio. Bilo je ratno vrijeme, ja sam bila samohrana majka i moj izbor je bio logičan. Kasnije je razgovarao s tatom da doda i njegovo prezime, ali nije nikad želio mijenjati Vuica. Imao je poseban odnos sa svojim djedom, a prije sam vam objasnila da poslije njega nema više Vuica iz naše loze.
Što vas najlakše izbaci iz takta?
Glupost u kombinaciji s primitivizmom! Ne podnosim ni pokvarenost i laž.
Koliku vjera ima ulogu u vašem životu? Simona Mijoković prošle godine mi je rekla da ste je došli podržati na njezinu svjedočanstvu u crkvi.
Ja nisam novopečena vjernica. Ja sam odrasla u vjeri i jako kršćanskoj obitelji. Mamin stric Mirko Kolić, brat mog djeda Ivana Kolića, bio je svećenik i služio je u Brtonigli kad sam ja bila mala. Svake nedjelje išli smo na misu, a prve sam kompozicije svirala i skladala na orguljama u župnom dvoru. Kada sam upisala klavir, nisam ga imala kući pa smo popodne išli do barba Mirka da ja mogu vježbati. Imam vrlo blizak odnos s Isusom i uvijek mu se obraćam. S barba Mirkom sam počela svoj duhovni put i nikad se nisam udaljila od svoje vjere. Čak sam kao omladinka odbila primanje u Partiju s obrazloženjem da se ne slažem s dijalektičkim materijalizmom. Tada ste morali objasniti zašto. Iako sam ljevičarka po nekim životnim stavovima, ja sam vjernica. Smatram da je Isus Krist bio jedan od prvih ljevičara.
Kako gledate na promjenu ljudi iz temelja? Što vas tu fascinira?
Ako je stvarna i iskrena promjena na dobro, smatram to prosvjetljenjem. To je veliki dar.
Zamjerate li sebi nešto?
Jako puno stvari, ali to rješavam sa sobom i s Bogom. Kajem se i patim i nastojim razumjeti zašto sam tako postupila, pokušavam si oprostiti.
S obzirom na to da tako dobro izgledate i da ste toliko karizmatični, meni nije jasno kako to da nemate partnera? Misle li muškarci da ste opasni?
Teško je naći sebi ravne. I to je dar od Boga. Nije to jednostavno, a ja ne mogu biti u kompromisnom odnosu.
Koliko vam je nedostajala muška ruka s obzirom na to da imate muško dijete? U kojim ste to trenucima najviše primijetili?
Naravno da nedostaje, ali možda je i bolje tako. Nije Arian odrastao bez muške ruke. Bio je tu moj tata, jako autoritativan Neretljanin, svako ljeto provodio je sa svojim tatom, bili su tu i moji prijatelji i njegov krsni kum Ivo Jerič...
Moda vam je važna. Gdje držite sve svoje kostime? Je li vam ikada bilo žao što nemate kćer koja bi mogla naslijediti sve to?
Baš sam neki dan sa svojom Matijom razgovarala o tome kako bismo trebale napraviti fundus. I ona i ja sve čuvamo i imamo stvari još iz 80-ih. Što ćemo, odrastale smo željne svega i ničega nije bilo. Blago današnjoj mladeži, mogu se stvarno ludo odjenuti za sitne pare.
Neizbježno pitanje je i fenomen Marka Perkovića Thompsona, koji je oborio svjetski rekord po broju prodanih ulaznica za koncert na Hipodromu. Što mislite o njemu, njegovoj glazbi i obožavateljima?
To je svakako posljedica svih zbivanja u posljednje vrijeme i svih zabrana koje su tome prethodile. A jako su važne i ove dvije vrlo dobre pjesme “Ako ne znaš šta je bilo” i “Nepročitano pismo”. Nevjerojatno je ipak da netko proda toliko ulaznica u jednom danu. Sve to ima snažan nacionalni naboj, ali ja sam sigurna da je većina ljudi koja je punila Arenu za koncerte Aleksandre Prijović i Lepe Brene ista koja je kupila i karte za Thompsona. Ne razumijem se baš u to previše jer ja nemam taj osjećaj i tu euforiju oko pripadanja masi. Ja sam više za onu “Mravi su izmislili narode, a orlovi lete sami.”
Biste li mu ikada mogli napisati pjesmu?
A zašto mislite da ne bih mogla? Marka znam od kada se pojavio, preslušavali smo neke moje prve snimke i jeli janjetinu s Lilićem u Trnjanki. Čak sam mu svojedobno i poslala neki tekst koji mu je moja mama napisala i poslala mu da ga uglazbi. Bio je baš dobar tekst. Ne znam što je na kraju bilo s tim...
Kakav vam je Zoran Milanović?
Pa ne znam ga baš osobno, tek smo se nedavno upoznali u stožeru u kojem smo čekali rezultate izbora. I bio je srdačan i jednostavan kakav mi je izgledao preko televizora. Volim njegovu srčanost i iskrenost. Vjerujem mu i to je najvažnije. I na kraju krajeva, sve što govori ima podlogu.
Ponekad znate nastupiti i u Srbiji, što mislite o vlasti Aleksandra Vučića i prosvjedima studenata koji traju već više od četiri mjeseca?
Pa mislim da se cijeli svijet mijenja na neki način. Događa se neki novi poredak na svjetskoj razini. Vidjet ćemo što će biti, ali već odavno govorim da svijetu treba revolucija. Meni je samo žao da ljudi u 21. stoljeću još uvijek vode ratove i da nisu naučili ništa iz povijesti. Dao Bog da mladi imaju neku ideju za bolji svijet...
Kakve su šezdesete? Trebaju li ih se žene bojati?
Pa, najbolje su dvadesete. Odmah bih se mijenjala! Ne vidim ništa lijepo u starosti, borama i križobolji...
U čemu ste majstorica u kuhinji?
Volim mediteransku kuhinju i sve dobro spremam kad mi se da. Kad mi se ne da, ništa mi ne uspije. Ja jednostavno ništa ne mogu raditi kad mi se ne radi.
VIDEO Marko Bošnjak: 'Branio sam se šestarom u školi, a roditelji su jedva prihvatili što sam gay'
Stao kod naslova. Netko pročitao do kraja?