Iako svi roditelji žele da njihova djeca odrastu i postanu samostalna, teško se suočavaju s odlaskom djece iz roditeljskog doma. Često se osjećaju usamljeno, tužno i depresivno kada dijete napusti dom, a neki od njih ističu kako osjećaju gubitak svrhe i smisla.
U pitanju nije klinički poremećaj ili dijagnoza već prijelazno životno razdoblje koje je poznatije kao sindrom praznog gnijezda, odnosno odlazak djece iz roditeljskog doma.
Zašto se javlja sindrom praznog gnijezda?
Sindrom praznog gnijezda je prijelazno životno razdoblje koje se javlja kod osoba starije odrasle dobi, odnosno kod roditelja čija djeca odlaze iz roditeljskog doma. Svaki roditelj želi da njegovo dijete s vremenom odraste i vodi neovisan život, no puno teže to prihvaćaju u praksi nego što se čini.
Žene obično pate više od muškaraca kada dođe trenutak odlaska djece iz roditeljskog doma, a najviše ističu osjećaj gubitka i osamljenosti. Ova vrsta iskustva koju doživi većina roditelja je često emocionalno izazovna, posebno zato što rezultira brojnim promjenama koje su povezane s pomiješanim osjećajima radosti i ponosa, ali i tuge i boli.
S vremenom se roditelji naviknu na novi život bez djece kod kuće, a sindrom praznog gnijezda izaziva najviše poteškoća na samom početku. To je djelomično zato što roditelji shvaćaju da je vrijeme prebrzo prošlo i da su i oni sami dosegnuli određene godine u kojima će im uskoro trebati pomoć i podrška. Sukladno tome, javlja se osjećaj nesigurnosti i straha od samoće.
Neki od njih se boje da im njihova djeca neće pomoći u godinama duboke starosti ili da im se djeca više neće vratiti, čak niti kako bi ih posjetili. Naravno, sve su to strahovi koji nestanu kada se djeca prvi put vrate doma na odmor, praznike ili neki kraći period.
Sindrom praznog gnijezda – simptomi
Sindrom praznog gnijezda nije klinički poremećaj niti se postavlja kao dijagnoza. Riječ je o prijelaznom životnom razdoblju koji se javlja u određenom periodu života i s vremenom nestaje. Sasvim je normalno da pojedinac u tom trenutku može osjećati tugu, gubitak, depresivno raspoloženje, usamljenost ili besmisao, a stručna pomoć nije potrebna osim ako simptomi ne potraju predugo.
U nekim situacijama su simptomi teži, posebno ako su roditelj i dijete imali određene sukobe, neprijateljstva ili odvojenosti prije nego što je dijete odselilo od kuće. Stoga je nužno uzeti u obzir da najbolji ishod u ovakvim situacijama uključuje smislen odnos i podršku između roditelja i djeteta. U tom slučaju se pozitivni odnosi održavaju i nakon što dijete ode iz roditeljskog doma, a sindrom praznog gnijezda nije toliko izražen te s vremenom nestaje.
Sindrom praznog gnijezda – što kažu istraživanja?
Začudo, malo je empirijskih istraživanja o tome kako sindrom praznog gnijezda djeluje u životima ljudi. U studiji iz 2009. godine objavljenoj u časopisu Journal of Family Issues istraživači su intervjuiranjem više od 300 roditelja primijetili da se ovaj sindrom razlikuje ovisno o kulturi u kojoj pojedinac živi. Primjerice, u sjevernoameričkim zemljama roditelji odlazak djece od kuće smatraju uspjehom i normalnim početkom odrasle dobi.
Isto tako, istraživači su primijetili da u današnje vrijeme djeca sve kasnije odlaze od kuće, a često se i vraćaju kada im se ekonomske okolnosti promijene i kada ne uspiju postići ono što su htjeli. Sukladno tome, stručnjaci ističu i novo životno razdoblje u životu pojedinca kojega nazivaju „odraslost u nastajanju“, a definira se kao prijelazno razvojno razdoblje koje predstavlja most između djetinjstva i adolescencije prema odraslosti. Smatraju da se javlja između 18. i 29. godine, a u zadnjih 50 godina je sve više prisutno s obzirom na to da su socijalne, demografske i ekonomske prilike rezultirale promjenom uloga i preuzimanja odgovornosti.
Stoga i mnogi mladi u Hrvatskoj odlučuju živjeti s roditeljima sve dok se ne odluče za brak, a uzroci tome su nestabilna financijska situacija, nezaposlenost i nizak životni standard.
Sindrom praznog gnijezda – kako pomoći roditeljima?
Kada je u pitanju sindrom praznog gnijezda, posebna pažnja se mora posvetiti roditeljima kojima simptomi značajno ometaju svakodnevni život i rad.
Liječenje se može preporučiti samo ako usamljenost, depresija i tuga na bilo koji način nadvladaju pojedinca i njegovu svakodnevicu do te mjere da ne može održavati nikakvu zdravu interakciju s ljudima oko sebe. Pritom je najkorisnija psihoterapija kako bi se moglo upravljati simptomima i mijenjati određene obrasce razmišljanja.
Za mnoge se suočavanje s praznim gnijezdom ublažava ostajanjem u kontaktu s djetetom. Roditelj može biti u kontaktu sa svojim djetetom putem tekstualnih poruka, e-maila, videopoziva ili telefonskih poziva. U doba stresa i usamljenosti, najbolje je potražiti socijalnu podršku koja također može biti od pomoći. Pored svega navedenog, preporučuje se zdrav način života u obliku aktivnog provođenja vremena u prirodi, zdravoj prehrani, vježbanju i odmoru.
Umjesto da se usredotoče na djetetov odlazak, neki roditelji se s ovim prijelazom jednostavnije nose kada pažnju preusmjere na hobije, putovanja, prijateljstva, karijeru ili obrazovanje. U svakom slučaju, potrebno je neko vrijeme kako bi se roditelji potpuno prilagodili na novi način života.