Tijekom više od dvadeset godina rada kao medicinska sestra u hospiciju, Suzanne B. O’Brien sjedila je uz postelje više od tisuću pacijenata u njihovim posljednjim trenucima. Iz tog golemog iskustva shvatila je jednu ključnu istinu: za većinu ljudi najveći strah nije smrt sama po sebi, već žaljenje. Kada ignoriramo činjenicu da je smrt prirodan dio našeg putovanja ili se pretvaramo da je ona nešto što se događa drugima, propuštamo se pobrinuti za važne stvari koje smo trebali učiniti, naučiti i biti. Planove za kraj života odgađamo za mirovinu, za trenutak "kad budemo imali dovoljno novca" ili "kad bude pravo vrijeme". No, vrijeme je naš najdragocjeniji resurs, a jednom kad postanemo svjesni da je ograničeno, žaljenje nezaustavljivo izbija na površinu, piše CNBC.
Prvo i možda najčešće kajanje koje je čula jest: "Žalim što nisam slijedio svoje srce i pronašao svoju pravu svrhu." Previše nas donosi odluke temeljene na vanjskim utjecajima, bilo da je riječ o očekivanjima obitelji ili vrijednostima koje nameće društvo. To utječe na naše karijere, veze, pa čak i na način na koji se predstavljamo svijetu. Možda mrzite svoj posao, ali ga ne napuštate jer je dobro plaćen. Možda imate sumnje u svog partnera, ali ne prekidate vezu jer "na papiru sve zvuči dobro". Kada se slijepo držimo onoga što drugi žele za nas, ostajemo nesretni, zaglavljeni i izgubljeni. Tek kada smo autentični, možemo voditi smislene i ispunjene živote, ističe O'Brien.
Jedno od najpotresnijih priznanja koje je čula bilo je: "Žalim što nisam imao hrabrosti u potpunosti voljeti druge." Ovu je rečenicu izgovorio 69-godišnji pacijent koji je u životu postigao nevjerojatno bogatstvo i uspjeh, pripadajući u jedan posto najbogatijih Amerikanaca. Imao je kuće posvuda, privatni zrakoplov i više automobila nego što je itko mogao voziti. Ipak, na samrtnoj postelji govorio je o obitelji i prijateljima s kojima je prekinuo odnose zbog novca, ljubomore i sitnih svađa. "Držao sam se ljutnje i odbacivao ljude zbog gluposti, a sada se više i ne sjećam zašto", povjerio joj se. "Tada sam mislio da je tako lakše, ali završio sam tužan i sam veći dio života. Nikad nisam pronašao ljubav. Nikad si nisam dao priliku da je iskusim, a sada znam da je to cijela poanta. Sada shvaćam! Molim te, ispričaj drugima moju priču."
Nasuprot tome stoji treće veliko žaljenje, koje je na neki način druga strana iste medalje: "Žalim što nisam imao hrabrosti dopustiti drugima da me u potpunosti vole." Zbog boli i razočaranja koje doživimo u životu, vrlo je uobičajeno da gradimo zidove oko srca kako bismo se zaštitili. Kratkoročno, to može biti zdravo, no kada te zidove neprestano podižemo, a nikada ne rušimo, na kraju izgradimo tvrđavu. Nikakva ljubav ne može ući, ali ni izaći. Možda mislimo da nas takvo ponašanje čuva, no zapravo se nalazimo u zatvoru koji smo sami stvorili. Na kraju života, ljudi žale zbog te tvrđave i požele da su pokazali više hrabrosti otvoriti srce i pustiti druge unutra.
Ako je smisao života iskusiti pravu i bezuvjetnu ljubav, ta ljubav mora započeti s nama samima. Četvrto priznanje koje Suzanne često čuje jest: "Žalim što sam se toliko osuđivao i nisam se više volio." Ovo je tiho, ali duboko kajanje koje se odnosi na nedostatak samilosti prema sebi. Kada radi s ljudima na kraju života, O'Brien im predlaže da se vrate svakom žaljenju i prisjete se svih detalja. Pita ih: "Koji je bio vaš posao? Gdje ste živjeli? Tko je bio u vašem životu? S kojim ste se borbama suočavali?" A onda postavi ključno pitanje: "S obzirom na to gdje ste bili i kroz što ste prolazili, jeste li činili najbolje što ste mogli?" Odgovor je, kaže, gotovo uvijek potvrdan. Nevjerojatno je koliko malo empatije imamo za sebe. Život je iskustvo učenja i može biti vrlo težak. Jednom kada to shvatimo, možemo sagledati svoje izbore u blažem svjetlu, pronaći mir i suosjećanje za sebe te se pomiriti s prošlošću.