Debbie Holmwood donijela je odluku o ulasku u neobičnu i zahtjevnu profesiju nakon što je u razmaku od samo nekoliko tjedana izgubila i djeda i baku. Prije toga, njezin je svijet bio potpuno drugačiji; školovala se za kozmetičarku i prijateljicama je radila šminku za vjenčanja. No, iskustvo s pogrebnim poduzećem koje je organiziralo ispraćaj njezinih bližnjih duboko ju je dirnulo. Vidjevši kako su pogrebnici pristupili njezinoj obitelji s poštovanjem i suosjećanjem, osjetila je da je to njezin poziv. Javila se istom poduzeću, gdje je već radila njezina rođakinja, i tako je započeo njezin put u svijetu koji većina ljudi izbjegava i o kojem nerado govori. Njezin posao uključuje sve od balzamiranja do uređivanja kose i šminke, osiguravajući da preminuli izgledaju spokojno i dostojanstveno za obitelj i prijatelje.
Unatoč gotovo tri desetljeća provedena u neposrednoj blizini smrti, Debbie priznaje da je se i dalje boji. "Još uvijek se bojim", izjavila je u intervjuu za LADbible Stories, objašnjavajući da je njezin strah dvostruk. S jedne strane, tu je strah od vlastite smrtnosti i nepoznatog koje dolazi nakon nje. S druge strane, još je intenzivniji strah od gubitka članova obitelji. Ipak, njezin posao donosi i neobičnu vrstu utjehe. "Znanje da ja to radim pruža mi i neku vrstu mira. Ne znam približava li me to smrti jer sam stalno okružena njome. Čudno je”, iskreno je priznala. Ta dvojnost - strah i utjeha - srž je njezinog odnosa prema poslu koji je za nju postao životni poziv.
Kao i mnogi u njezinoj branši, i Debbie se dugo borila s društvenom stigmom. Godinama nikome nije govorila čime se bavi, strahujući od osude i nerazumijevanja. "Mislila sam da će me smatrati čudakinjom”, kaže. No, s vremenom, posebno u svojim četrdesetima i pedesetima, taj se osjećaj srama pretvorio u ponos. Shvatila je koliko njezin rad znači obiteljima u najtežim trenucima. Brojna pisma zahvale i poruke podrške potvrdile su joj da pomaže ljudima proći kroz proces žalovanja. Na najčešću izjavu koju dobiva - "Ne znam kako to možeš raditi" - odgovara jednostavno: "Mislim da sam stvorena za to”.
Stručnjaci koji se bave smrću i žalovanjem često ističu kako zapadna kultura sustavno "niječe smrt", tretirajući je kao tabu temu. To stvara strah i anksioznost, a ljude ostavlja nespremnima za suočavanje s gubitkom. U takvom okruženju, pogrebnici postaju ključne figure koje stoje na prvoj liniji, pomažući društvu da se nosi s onim što je neizbježno. Njihova uloga daleko nadilazi tehničku pripremu tijela; oni su tihi svjedoci tuge, oslonac u kaosu i vodiči kroz rituale koji donose smisao. Njihov posao nije samo posao od devet do pet; oni su dostupni u svako doba dana i noći, često žrtvujući vlastiti obiteljski život kako bi bili uz one kojima su potrebni. Upravo ta predanost i emocionalni teret ono je što njihov poziv čini jednim od najtežih, ali i najhumanijih.
Iako Debbie Holmwood nije nadvladala svoj strah, njezina kolegica iz struke, 34-godišnja Melissa Schmidt iz New Yorka, doživjela je potpuno suprotno iskustvo. I ona je u profesiju ušla sa strahom od umiranja, no svakodnevno suočavanje sa smrću pomoglo joj je da ga prevlada. "Smrt vas nauči toliko toga o vlastitom životu. Prestala sam se uspoređivati s drugima. Na kraju dana, kada ležite na samrtnoj postelji, ništa od toga nije važno”, poručuje Schmidt. Za nju je rad s preminulima postao podsjetnik na prolaznost i poticaj da živi ispunjenije. Smatra da je čast biti osoba kojoj obitelj povjerava brigu o svojim najmilijima po posljednji put i naglašava kako bi se o smrti trebalo puno otvorenije razgovarati.
Pogrebnici nisu mračni, bogati ni bezosjećajni likovi kakvima ih popularna kultura često prikazuje. Oni su obični ljudi koji preuzimaju na sebe golemu tugu drugih, često zanemarujući vlastite emocionalne potrebe. Mnogi će reći da oni nisu izabrali ovu profesiju, već da je profesija izabrala njih. To je poziv koji zahtijeva iznimnu empatiju, snagu i spremnost da se tuđa bol stavi ispred vlastite. U društvu koje bježi od razgovora o kraju, oni su ti koji pale svjetlo u mraku, podsjećajući nas da je i smrt dio života i da u najtežim trenucima ljudskost i suosjećanje mogu pružiti najveću utjehu. Priča Debbie Holmwood to najbolje pokazuje: čak i kad se bojimo, možemo pronaći smisao u pomaganju drugima da se nose s istim tim strahom.