Izgubila sam partnera nakon brze i teške bolesti. Znala sam da će do toga doći, ali kad je preminuo ni plakati nisam mogla, kao da nisam bila ni tužna. Osjećam se prazno i izgubljeno, užasno sam žalosna. Okupirala sam se poslom samo da ne razmišljam o tome i radim sve kako se ne bih trebala suočiti s mislima koje me navode na njega. Je li normalno ovo što mi se događa, hoće li proći? Ima li načina da to nekako preživim što bezbolnije?
Željka
Svi u nekom trenutku života izgubimo nekoga s kim smo izrazito bliski.
Ljudi su u šoku, osobito ako se to dogodi naglo. Sve im izgleda nestvarno, kao u snu, gotovo da su bez emocija.
Poslove i dalje obavljaju, ali automatski, bez emocionalne povezanosti. Nakon toga se ulazi u proces žalovanja. Bez obzira tko je razlog žalovanja, suprug, supruga, dijete, prijatelj, kućni ljubimac, osjećaj koji slijedi je realan i često vrlo bolan.Neki ljudi mogu osjećati ljutnju na onoga tko je umro, ili krivnju jer nešto nisu učinili, a sada osjećaju da su trebali.
Neki negiraju i potiskuju emocije, nastoje ih izbjeći jer im je preteško suočiti se s njima. Nažalost, osjećaji ne prestaju, samo se nakupljaju i sve jače “lupaju na vrata“. Puno je zdravije pokušati prihvatiti situaciju i osjećaje boli i gubitka i “odraditi“ ih svjesno kroz proces žalovanja.
Dr. sc. J. William Worden ukazao je na pet glavnih koraka:
1. Prihvatite gubitak kao realnost
Nemojte, kao mnogi, negirati gubitak, živjeti u deluziji da je osoba još uvijek živa. Nemojte niti umanjivati važnost situacije. Prvi korak jest prihvatiti prolaznost svih nas, racionalno sagledati situaciju i prihvatiti gubitak kao neizbježan. Svi ćemo jednog dana to doživjeti.
2. U redu je patiti
Bol može biti i fizička i emocionalna, a nažalost je to neizbježan korak u procesu žalovanja. Važno je odžalovati, dozvoliti sebi da se isplačete i otpustite bol. Negiranje i potiskivanje često dovode do produženja procesa žalovanja, ali čak i do psihosomatskih poremećaja i bolesti. Bijeg u posao, droge, alkohol… sve su to neučinkoviti načini da se izbjegne suočavanje i prolazak kroz “vrata“ procesa žalovanja.
3. Prilagodba na život bez preminulog
Gubitkom voljene osobe nužno se mijenja vaš način života. Stoga često žalujemo ne samo za voljenom osobom već i za dijelom života koji više nikada neće biti isti.Osjećaj praznine je normalan za taj dio procesa žalovanja, prihvaćanja i zacjeljivanja. S vremenom druge emocije nadopunjuju prazninu. Polako, ali sigurno drugi ljudi i aktivnosti ulaze u naše živote.
4. Nađite mjesto u svom srcu za vašeg voljenog i dozvolite si krenuti dalje. To je posebno teško, jer vam se može činiti da niste lojalni partneru ako si počinjete dozvoljavati uživati bez njega. Uspomene nikad neće nestati, ali bol će izblijediti.Mnoge stvari će vas podsjećati i vaše raspoloženje će oscilirati. Kad se to dogodi podsjetite sebe da je i to dio žalovanja i zacjeljivanja. Trebate naučiti čuvati uspomene bez toga da one vas kontroliraju. Pohranite ih na neko vama važno mjesto i nađite mir.
5. Što učiniti s ljubavlju koju još uvijek osjećate?
Znajte da ne trebate prestati voljeti nekoga jer nije više s vama. Kad se sjetite voljene osobe ili vas nešto podsjeti, pošaljite joj u mislima svoju ljubav. Možda ćete naći snagu i utjehu u tome i nastaviti svoj put. Sokrat je lijepo rekao: “Nikad se ne zna hoće li se ispostaviti da je smrt najveći blagoslov za ljudsko biće, pa ipak je se ljudi plaše kao da sigurno znaju da je ona najveće od svih zala“.