Trenuci pred kraj života za obitelj i bliske osobe često su ispunjeni strahom, tugom i neizvjesnošću. Iako je svaka smrt individualna, zdravstveni djelatnici koji rade s umirućim pacijentima primjećuju da se neki znakovi i obrasci često ponavljaju. O tim promjenama na društvenim mrežama govori Neal K. Shah, hospicijski medicinski tehničar koji redovito objašnjava proces umiranja i ono što obitelji mogu očekivati, piše Lad Bible. Shah kaže da su hospicijske sestre i tehničari među najiskusnijim promatračima posljednjih trenutaka života. Upravo zato, nakon brojnih iskustava s pacijentima, nauče prepoznavati određene promjene koje se mogu pojaviti kada je smrt vrlo blizu. Prema njegovim riječima, ponekad se može dogoditi da je do kraja života ostalo tek nekoliko minuta.
Jedan od znakova koji opisuje naziva se svojevrsnim "smirivanjem" ili "slijeganjem". Pacijenti koji su prije toga bili napeti, ukočeni, zgrčeni ili nemirni mogu se iznenada opustiti. Shah to opisuje kao trenutak u kojem osoba kao da se napokon smiri, a tijelo prestaje pružati otpor. Promjena se može vidjeti i u disanju. Prema njegovu opisu, disanje tada može postati drukčije, sporije i namjernije, kao da se cijelo tijelo prepušta valu smirenosti. Takav prizor za obitelj može biti vrlo emotivan, ali ga hospicijski djelatnici često prepoznaju kao dio završne faze života.
No to nije jedina pojava koju zdravstveni djelatnici spominju. U nekim slučajevima pacijent koji je dugo bio gotovo potpuno nereaktivan odjednom može postati budniji, prisutniji i sposobniji komunicirati. Može razgovarati, reagirati na okolinu ili se nakratko ponašati kao da mu se stanje popravilo. Ta pojava poznata je kao "surge" ili "rally", odnosno kratkotrajni nalet energije prije smrti. O njoj je govorila i Julie McFadden, medicinska sestra iz Los Angelesa koja radi u palijativnoj i intenzivnoj skrbi. Ona objašnjava da se osoba koja je vrlo bolesna i blizu smrti može iznenada činiti bolje, jesti, govoriti, pa čak i hodati ili se šaliti. Prema njezinim riječima, takav se trenutak može dogoditi nekoliko dana prije smrti, a ponekad i iste noći. Upravo zato obiteljima pokušavaju unaprijed objasniti da naglo poboljšanje ne mora značiti oporavak. Na taj način nastoje ublažiti šok koji može nastati kada osoba nakon nekoliko boljih sati ili dana iznenada umre.
Shah spominje i da se neki pacijenti u posljednjim trenucima okreću prema nečemu što drugi u prostoriji ne vide. Ponekad se čini kao da gledaju u nečiju prisutnost ili kao da vide voljene osobe koje su preminule davno prije njih. Medicinski djelatnici pritom znaju primijetiti izraz lica koji je teško opisati kliničkim riječima.
Posebno važna poruka koju Shah ističe odnosi se na sluh. Prema njegovu objašnjenju, sluh je jedno od posljednjih osjetila koje nestaje u procesu umiranja. Zbog toga, ako je netko uz voljenu osobu u njezinim posljednjim trenucima, to može biti prilika da joj kaže ono što još želi izgovoriti. Za obitelji koje prolaze kroz oproštaj takve informacije mogu biti bolne, ali i umirujuće. One ne uklanjaju tugu, ali mogu pomoći da se neke promjene ne dožive kao nešto zastrašujuće ili potpuno nepoznato.