Bale slamnate na polju na ulazu u Bale, a u Balama pustolovac koji je mogao postati princ – Balija.
– Ljepše je u mojim Balama nego na Baliju iako ni tamo nije loše... – priča u svom domu u dubokoj šumi Igor Drandić, u kojem vodi eko art centar EIA, pa nastavlja:
– Putovao sam po svijetu 24 godine, a od toga sedam godina sam putovao – bez prtljage, bez novca i – bez cipela. Najdalje sam došao do Havaja s jedne te Šri Lanke s druge strane. Napisao sam i knjigu "Putovanje do Nove zemlje, unutarnjim i vanjskim svijetom do Ljubavi i Mudrosti", a sve ne bih li zaboravio gdje sam sve prošao.
Kako se Baljanin iz Istre proveo na Baliju, na najzapadnijem otoku Malih Sundskih otoka u Indoneziji?
– Umalo sam se oženio, postao princ na Baliju, upoznao sam tamo princezu, prekrasnu tamnokosu ljepoticu, energija nas je kao magnet privlačila već nakon prvog pogleda, ali nisam želio ostati tamo... Fotografirao sam cijeli život, čak i snimio portret Dalaj-Lame, a pješačio sam i Tibetom, Saharom, Amazonom, pa i volontirao u favelama u Rio de Jaineru. Tamo je opasno, u favele nitko ne ulazi sam... – priča Igor Drandić.
Zašto ste hodali bosi, bez cipela?
– Uživam osjećati kontakt sa Zemljom, njezinu energiju, povezan sam s Majkom Zemljom. Uostalom, puno sam pješačio po toplim krajevima, pa sam lako išao bos. Da sam išao na Sjeverni pol, obuo bih nešto.
Što vam je sve u Balama ljepše nego u tuđini?
– Tu sam doma, imam svoj mir, svoj sam na svome, kod kuće. Bale su za mene sveto mjesto. Dozivao sam, kamo god sam putovao, na svim kontinentima, osim Australije, tamošnje stanovnike u naš Bali. Godinama sam živio dolje, u uvali Val de Sorbo, sagradio kućicu od dasaka, a od kamenja kažun, i to je mjesto za mene sveto. Taj baljanski zaljev ne doživljavam kao uvalu, već kao prijatelja jer sam toliko toga tamo doživio. A htjeli su graditi hotele, no onda više ne bi bilo tako lijepo, čarolija bi za tren nestala – poentira Drandić.
Idemo u centar Bala, jedino mjesto u Hrvatskoj koje ima titulu "Cittaslow", globalnog pokreta koji promiče regionalni identitet i tradiciju.
– Samo je tristotinjak mjesta i gradova na svijetu koji nose tu titulu, tu su i Amalfi, Begues, ali i japanski Maebashi u prefekturi Gunma i Kesennuma u prefekturi Miyagi. Mnogo je milijunskih gradova na toj listi, a nas u mjestu ima svega nešto više od 900 – govore domaći.
Usporedimo li to s brojem leptira, a ovdje živi 390 vrsta leptira, većinom zaštićenih vrsta, ispada da na svaka dva stanovnika – imaju jednu vrstu leptira.
– Leptir živi na područjima gdje je najčišći zrak, ne čudi da im je naš kraj idiličan – dodaju domaći.
Prva dama turizma Bala Nensi Pereša nastavlja priču:
– Jedino smo mjesto na svijetu na kojem su pronađene kosti dinosaura ispod mora. Dario Boscarolli, ronilac iz Monfalconea, i naš dugogodišnji gost, slučajno je na morskom dnu izronio 1992. godine ostatke brachiosaura, biljoždera, jednog od najvećih koji su postojali na Zemlji, čija je dužina tijela iznosila 20 do 25 metara, a samo dužina vrata gotovo 10 metara, a taj je živio prije 200 milijuna godina. U Pekingu je zatim na kongresu paleontologa taj pronalazak u Balama bio – otkriće godine.