Umjetnik, izumitelj i anatom Leonardo da Vinci bio je definicija renesansnog čovjeka, a znanstvenici sada nastoje otkriti tajne njegova genija na genetskoj razini.
Međutim, postoji jedan ključan problem: više od 500 godina nakon njegove smrti 1519. godine, Leonardov DNK pokazao se gotovo nemogućim za pronaći. Nikada nije imao djece, a njegovo grobno mjesto u kapeli St. Florentin u Amboiseu u Francuskoj uništeno je tijekom Francuske revolucije krajem 1700-ih. Iako postoje glasine da su neke kosti spašene iz ruševina i ponovno pokopane, njihov identitet i autentičnost ostaju predmet spora.
U nedostatku provjerenih ostataka, znanstvenici koji sudjeluju u Projektu Leonardo da Vinci odlučili su se za inovativan pristup, uzorkujući DNK s artefakata povezanih s talijanskim polimatom.
Leonardo je iza sebe ostavio bogatstvo slika, crteža i pisama, predmeta koje je zasigurno dodirivao i koji bi i danas mogli sadržavati tragove genetskog materijala. Projektni tim uzeo je brisove s pisama koje je napisao daleki Leonardov rođak, kao i s crteža pod nazivom "Sveto dijete", za koji se vjeruje da bi mogao biti djelo slavnog majstora. Iako je pokojni trgovac umjetninama Fred Kline pripisao rad Leonardu, drugi poznavatelji osporavaju njegovu autentičnost. Na crtežu i jednom od pisama tim je otkrio obilje DNK iz okoliša, uključujući bakterije, biljke, životinje i gljivice, ali i podudarajuću sekvencu Y kromosoma koja pripada muškarcu. Ovi nalazi objavljeni su šestog siječnja kao pred-publikacija studije koja još nije prošla recenziju.
"Postoji mnogo biološkog materijala koji potječe od pojedinca i koji se može pratiti na komadu papira ili platna koje ga upija", izjavio je koautor studije dr. Norberto Gonzalez-Juarbe, docent na Odjelu za staničnu biologiju i molekularnu genetiku na Sveučilištu Maryland. "A ako ga prekrijete bojom, ona djeluje kao zaštitni sloj." Studija ne tvrdi da pronađeni DNK pripada Leonardu, ali tim vjeruje da je uspostavio metodu i okvir koji se mogu koristiti za istraživanje drugih artefakata. Ako se ista sekvenca Y kromosoma dosljedno pronađe na više predmeta, to bi potencijalno mogao biti ključ za sastavljanje Leonardovog genoma, rekao je koautor studije dr. Charles Lee, profesor na The Jackson Laboratory for Genomic Medicine.
Krajnji cilj pronalaska umjetnikovog DNK je stjecanje uvida u njegove briljantne sposobnosti. Na temelju njegovih umjetničkih djela, tim vjeruje da je imao neuobičajeno visoku oštrinu vida, odnosno sposobnost da vidi stvari detaljnije od prosječne osobe. Otkrivanje je li Leonardo imao biološku prednost dugoročni je cilj, rekao je Lee. "Nadam se da je ova studija važan prvi korak prema tome."
Uzorkovanje DNK s predmeta može biti destruktivan proces. Svjesni neprocjenjive vrijednosti predmeta koje su željeli proučavati, članovi projekta prvo su krenuli u potragu za minimalno invazivnom tehnikom koja bi mogla prikupiti zaostali genetski materijal s umjetnina i dokumenata. Nakon testiranja različitih metoda, uključujući bušenje rupa, mokre i suhe brisove te alate koji se koriste u forenzici, istraživački tim utvrdio je da suhi bris može prikupiti dovoljno DNK za uzorak bez oštećenja umjetničkog djela. Genetski materijal s crteža "Sveto dijete" pružio je složenu sliku okoliša u kojem je umjetničko djelo nastalo i čuvano tijekom proteklih petsto godina. Nakon isključivanja potencijalnih kontaminanata iz okoliša poput prašine, tim je identificirao specifične markere za biljke, životinje i organizme koji su upućivali da djelo potječe iz Italije. Gonzalez-Juarbe i njegovi kolege otkrili su DNK stabla naranče, za koji vjeruju da bi mogao potjecati iz vrtova vladajuće obitelji Medici u Toskani, poznatih po rijetkim stablima citrusa. Tim je također otkrio DNK divlje svinje, što je u skladu s činjenicom da su se u renesansi često koristili kistovi od dlake te životinje.
Istraživači uključeni u Projekt Leonardo da Vinci pozvali su Leejevu grupu da detaljnije istraži ljudsku stranu priče. Lee i njegov tim proveli su profiliranje Y kromosoma i otkrili da su markeri s jednog pisma i crteža genetski povezani. Y kromosomi prisutni su samo kod muškaraca i služe kao markeri muške loze, zbog čega su za uzimanje uzoraka s artefakata odabrane žene kako bi se smanjila mogućnost kontaminacije. Uspoređujući markere s panelom od oko 90.000 poznatih markera, utvrdili su da DNK pripada haplogrupi E1b1. Haplogrupe kategoriziraju ljude koji dijele zajedničkog pretka, a prate se preko očinske (Y kromosom) ili majčinske (mitohondrijski DNK) linije. Danas bi haplogrupa E1b1 činila između dva i četrnaest posto slučajnog uzorka muškaraca u Toskani, što je čini prilično uobičajenom, ali ne i najčešćom. Smatra se da je potekla iz Afrike te da je značajan broj muškaraca s ovim Y kromosomom migrirao u Europu prije otprilike devet tisuća godina. Pronalazak ovog DNK u skladu je s Leonardovim toskanskim podrijetlom, ali, kako Lee naglašava, ovo nisu konačni dokazi, već temelj za daljnja istraživanja.
Neki stručnjaci dovode u pitanje odabir materijala za potragu za Leonardovim DNK. Francesca Fiorani, profesorica povijesti umjetnosti na Sveučilištu Virginia, koja nije bila uključena u istraživanje, smatra da odabrani materijali nisu bili najprikladniji. Ističe da atribucija crteža "Sveto dijete" Leonardu nije široko prihvaćena te da bi pismo koje je napisao Leonardov otac bilo prikladniji izvor genetskog materijala. S druge strane, drugi stručnjaci, poput S. Blaira Hedgesa sa Sveučilišta Temple, hvale metodologiju i vjeruju da bi ona u budućnosti mogla dovesti do uspješnog pronalaženja Leonardovog DNK. Hedges dodaje da će za sastavljanje Leonardovog genoma vjerojatno biti potreban DNK potomaka i eventualno njegovih vlastitih posmrtnih ostataka, ako se ikada potvrdi njihova autentičnost, kako bi se stvorio jedinstveni genetski "barkod za da Vincija".