Kupalište Šulić jedno je od čarobnih dubrovačkih mjesta. Stisnuto između dvije hridi, od kojih je jednoj na vrhu Lovrijenac, tek uski potez žala na kojem more ulazi u drevni grad. Upravo na to je mjesto, jedna čarobne srpanjske noći 2014. godine Mani Gotovac smjestila nekoliko prizora nastalih prema slavnom romanu Alessandra Baricca “Ocean more”.
Te smo noći Baricco, Mani, njezin unuk i ja, negdje taman pred zoru, dugo šetali konačno praznim i utihlim Stradunom. Šetali i razgovarali. Tema razgovora bila nam je Bariccova knjiga, njezino uprizorenje, život mora u umjetnosti i, naravno, ljubav. Baricco, jedan od najvećih suvremenih talijanskih i europskih pisaca bio je tada gost programa Igara nazvanog “Pisci u Sponzi”, koji je Mani radila s mnogo žara i šarma. Svidjelo mu se sve što je vidio i doživio u Dubrovniku, od samog grada do načina na koji mu je pred očima oživio vlastiti roman, ali najviše od svega Mani koja ga razoružala pravom gosparskom dobrodošlicom.
Slušao je te noći riječi koje je napisao na njemu stranom jeziku i priznao Mani da je prepoznao i pratio sudbinu svojih likova. Ona sama bila je posebno sretna zbog komplimenta koji joj je dao za izbor mjesta na koji je smjestila “Ocean more” i za glazbu koja je pratila zbivanja. Glazba je bio Händel, Mani ju je sama odabrala, tragajući za sjetom, oduševljenjem, strašću... U toj sada već davnoj dubrovačkoj noći pričao nam je Baricco: “Dugo sam želio napisati knjigu koja je slika. ‘Ocean more’ najbliži je toj mojoj zamisli, a način na koji ste vi ovdje moju priču uronili u to isto more, pokazao mi je da sam bio na pravom putu.”
Slušajući komplimente, cvala je Mani, a ja sam na Stradunu po tko zna koji puta svjedočila nevjerojatnoj snazi ženske energije u umjetnosti, u teatru. Snaga Mani Gotovac u tom je kontekstu bila nemjerljiva, nepomućena i nezauzdana. Doslovno je pomicala granice, ali, sada nakon svega učinjenog, napisanog, izgovorenog, ostvarenog... čini se da je za tu energiju koju je tako nemilice davala drugima platila ozbiljnu cijenu. Kao da je netko – tamo gore – na vagu stavljao uspjehe, a na drugoj joj plitici te iste vage nametao nesreće: od nesretnih ljubavi do nesretno politike i posla.
Za nju najveća je nesreća svakako bila prerana smrt njezine kćeri Ane. Upravo o tome, o načinu na koji je Ana bolovala, a obitelj joj tražila spas, baš kao i o svom tugovanju nakon njezine smrti napisala je Mani najpotresnije rečenice u svojoj autobiografiji “Fališ mi”
No, imala je ta njezina ženska energija i onu veselu, razigranu stranu. Jednom me, na samom izlasku s predstave u HNK Zagreb, zgrabila za rame i ravno u uhu, s onim šarmantnim šuškajnjem šapnula: ”Vi mene morate upoznati s tim vašim kiparom!” I dok sam ja panično u mislima tragala za kiparom koji bi bio moj, njezin mi je pogled otkrio da je mislila na autora moje narukvice. Upoznala sam je s Ivanom Midžićem, kiparom koji se proslavio kao kreator zanimljivog skulpturalnog nakita, a Mani je u ladice spremila zlato i stare dubrovačke ričine i, kako je sama rekla, “postala moderna”. A taj isti kipar Ivan Midžić bio je i autor likovnih intervencija u predstavi ”Ocean more” s početka ove priče.
Kultura u Hrvatskoj je rezervirana za ljevicare, kazalisna, filmska i sva ostala pa sta reci osim jugovici iskrena sucut.