Čak i ako se u Google tražilicu upiše naziv filma, pojavit će se prepoznatljive crvene štikle kako prešetavaju preko ekrana i za sobom ostavljaju broj koji označava koliko je ljudi, zaintrigirano i štiklama i Pradom, kliknulo na ovu Google doskočicu koja je dio filmske kampanje. Otprilike šest dana nakon svjetske premijere više od trinaest milijuna ljudi odlučilo je više iščitati o filmu. Zapravo, iščekivanje drugog nastavka "Vrag nosi Pradu" traje još otkako je objavljeno da je pala prva klapa na snimanju.
I prije nego što se krene i u analizu "Vrag nosi Pradu 2", treba biti pošten pa reći da ni prvi dio ne ulazi baš ni u širu listu najboljih filmova. To je šećerasta i poprilično nišna komedija za razbibrigu. No dok s pripovjedačke strane ni jedan ni drugi nastavak nisu najjača ostvarenja sedme umjetnosti, isto tako treba biti pošten pa reći da su u jednom gledateljskom mikrokozmosu oba ova filma visoko na pijedestalu. Dakako, u cijelom vrtlogu prosječnosti koji krasi i jedinicu i dvojku, famozna četvorka u kojoj je svatko za sebe ostvarena, uspješna i sjajna glumačka veličina, zrači tolikom količinom neodoljivosti i simpatičnosti da se sve (sitne) mane vrlo lako i vrlo brzo zaboravljaju.
Glumačka kraljica i istinska diva Meryl Streep kao beskrupulozna i hladna i baš zbog toga beskrajno humoristična Miranda Priestly, zauvijek mlada miljenica publike Anne Hathaway u ulozi smušene, inteligentne štreberice pripravnice Andy Sach, prekrasna i – u ovih dvadeset godina koliko stoji između dva "Vraga" – sazrela Emily Blunt, koju je dopala uloga kompetitivne asistentice Emily; i, naravno, galantni i markantni Stanley Tucci, bez čijeg utjelovljenja modnog znalca i kreativnog maga Nigela ovi filmovi ne bi bili potpuni. Baš zbog takve postave najveći okidač za gledanje filma "Vrag nosi Pradu 2" je, ni manje ni više, nego – nostalgija. Nostalgija za filmom koji, svjesni smo svi, nije bogzna što, ali koji označava vrijeme koje je većini gledatelja bilo bogzna što. Vrijeme je to u kojem su vršnjakinje "dviju Emily" također bile djevojke i kojima "Vrag nosi Pradu" ne znači nužno uživanje u vrhunskoj umjetnosti, koliko podsjećanje na mladost koja je u svojoj srži uvijek lijepa. Taj je film simbol nekih sporijih, ne toliko digitalnih i otuđenih vremena; simbol je otkrivanja jedne milenijalske generacije, i to posebice njezina ženskog dijela. "Vrag nosi Pradu" filmski je "Seks i grad". I s drugim nastavkom priče koja nas je upoznala s redakcijom Runawaya, najvećeg modnog časopisa na svijetu, dogodilo se baš potpuno isto što se dogodilo s nastavcima "Seksa i grada". Serija je to koja, kada se gleda iz današnje perspektive, daje neke potpuno sulude ideje i zaključke, ali se svejedno uz nju otkrivalo i na njoj sazrelo toliko mnogo djevojaka i mladih žena. Serija je to koja je nadišla okvire TV šoua i koja je postala brend pa će tako sve što se stvori oko tog brenda obožavatelji slijepo pratiti. Najprije dva filma pa potom i serija "I tek tako". Sličnu sudbinu dijeli i "Vrag nosi Pradu". Oba primjera među prvima su donijeli svojevrsni suvremeni filmski haute couture i zbog toga će, bez obzira na narativnu manjkavost, i jedno i drugo ostvarenje uvijek imati mjesto u srcu svojih obožavatelj(ic)a.
Što se tiče same radnje, zaista je bazična: nakon dvadeset godina život ponovno spoji poznatu četvorku, a priča se vrti oko spašavanja magazina Runaway od propadanja zbog ubrzane digitalizacije, novih medija i umjetne inteligencije koja uništava kreativne poslove. Nitko od likova nije se značajno promijenio i to je zaista toplo i simpatično. Zapravo je najfascinantniji dio filma to kako su svi ostali isti, gotovo nepromijenjeni, a opet prirodni i spontani. "Vrag nosi Pradu 2" nije ništa više od optimizma sjećanja ne samo na prvi nastavak nego, kako je već spomenuto, i na cijelo jedno razdoblje koje je najvećem dijelu publike bila mladost, i to ona i onakva za koju bi mnogi rado uzviknuli "daj, stani na čas". I, evo, s "Vrag nosi Pradu 2" zaista i jest stala.