U zagrebačkom Trotoaru otvorena je jedna od trenutačno boljih izložbi u gradu, "Stronger Than Bone", novi ciklus radova umjetnice Mije Akrap. Kustosica izložbe je Gabriella Rebello Kolandra.
Mia Akrap posljednjih se godina sve jasnije profilira kao jedna od najzanimljivijih autorica mlađe generacije na domaćoj suvremenoj sceni. Umjetnica pozicionira osobna iskustva i intimnu mitologiju unutar šireg konteksta ženskog svijeta i feminine rezilijentnosti. Kroz keramičke objekte i ikonografiju oslonjenu na slikarsku tradiciju, izložba otvara pitanja transgeneracijskih sjećanja, naslijeđenih obrazaca ponašanja, majčinstva i relacionalnosti.
Izložba je otvorena do 5. rujna i može se razgledati od srijede do petka od 11 do 19 sati te subotom od 10 do 14 sati. Galerija Trotoar zatvara se za ljetnu pauzu od 20. srpnja do 19. kolovoza, a Trotoar Talks program održavat će se početkom rujna.
Kustosica Gabrielle Rebello Kolandre o njenom radu kaže:
“Mia Akrap (Požega,1995.) polazi od vlastitog života kao primarnog materijala. Predstavljeni radovi nastali su za njezinu prvu samostalnu izložbu u Trotoaru, a bave se pitanjima relacionalnosti, traume i autobiografije. Iako izložba ne uključuje slike, umjetničin primarni medij, ona ipak odražava njezinu kontinuiranu posvećenost slikarstvu. Ispovjedni pristup Mije Akrap prevodi njezin unutarnji emocionalni i psihološki krajolik – sjećanja, afekte i osobna iskustva – u cjelinu radova koja je istodobno intimna i odjekuje onkraj individualnog. Također, izložba njezinu praksu čvrsto smješta unutar širega feminističkog diskursa.
U umjetničkom okruženju u kojem se produkcija često prepušta specijaliziranim suradnicima i servisima, Akrap naglasak stavlja na bavljenje različitim fazama procesa, često kroz dulje razdoblje. Posjet njezinu ateljeu, smještenom u prizemlju stambene zgrade u Zagrebu, jasno svjedoči o tom pristupu: prostor je organiziran tako da omogućuje niz različitih procesa, smanjujući potrebu za vanjskom pomoći i zadržavajući fleksibilnost u produkciji. Njena umjetnička praksa razvija se paralelno s iskustvom majčinstva, pri čemu se te dimenzije međusobno oblikuju i prožimaju.
Radovi predstavljeni na izložbi Stronger Than Bone strukturirani su kao osobna mitologija koja se artikulira kroz ikonografski sustav u kojem ponavljajući motivi – voda, kosa, konopci, životinje i fragmentirana tijela – funkcioniraju kao nositelji sjećanja. U središtu njezine prakse kontinuirano je proučavanje transgeneracijskog prijenosa sjećanja i obrazaca ponašanja, kojem umjetnica pristupa kao polju istraživanja. Shvaćeni kao utjelovljene strukture koje opstaju kroz obiteljsku liniju, u njezinu slučaju žensku, ti se procesi u umjetničinu radu tematiziraju iznutra, kao mjesta na kojima se naslijeđena iskustva pregovaraju, preformuliraju, ali i osporavaju. Subjektivnost proizlazi upravo iz te napetosti, na mjestu gdje se susreću osobno sjećanje i društveno-povijesne okolnosti.
Naslov izložbe oslanja se na dvije različite, ali povezane reference. Prva je eksperimentalna knjiga Dictée umjetnice Therese Hak Kyung Cha iz 1982. godine, koju je teško žanrovski odrediti jer se kreće između autobiografije, historiografije i književnog eksperimenta te uključuje postupke preuzete iz filmske montaže. Objavljena nedugo prije Chaine prerane i nasilne smrti, Dictée u prvi plan stavlja konstelaciju povijesnih i mitoloških ženskih figura, među kojima su korejska aktivistkinja za neovisnost Yu Guan Soon, Ivana Orleanska te Demetra i Perzefona. Druga referentna točka pojavljuje se u poetskom eseju Rain Dreamed by Sound: Reading Theresa Hak Kyung Cha umjetnice Cecilije Vicuñe, objavljenom u okviru online platforme Minds Rising na 13. bijenalu u Gwangju, koji su kurirale Defne Ayas i Natasha Ginwala. Vicuña pristupa Chainom radu kroz poetiku zvuka i prijenosa, u kojoj jezik nadilazi pisani oblik te opstaje kao vibracija i rezonancija kroz vrijeme.
Radovi Mije Akrap u keramici počivaju na usporedivom izmještanju izvora. Iako svojim mjerilom i oblikom prizivaju drevne posude, oni ne funkcioniraju kao citati, već otvaraju prostor u kojem se genealogija preoblikuje kao relacijski sustav strukturiran kroz forme, figure i motive. Spajanje više posuda u jedinstveno tijelo dodatno uslojava tu strukturu, stvarajući polje mogućih čitanja u kojem se prepoznavanje premješta s jednog fragmenta na drugi, bez privilegiranja jedne točke gledišta. Taj nehijerarhijski način gledanja dodatno podupire kružna forma samih posuda, koja se opire linearnom tumačenju i umjesto toga upućuje na kontinuirano kretanje površinom.
Voda na izložbi funkcionira kao središnji element, a najizravnije se pojavljuje u dvjema fontanama, Fontana fantoma (Spring of Phantoms) i Fontana obilja (Spring of Abundance), koje se nadovezuju na raniji ciklus radova usmjeren na majčinstvo kao proces rekonfiguracije.
Razvoj ovih radova pratilo je istraživanje povijesnih fontana, osobito laktacijskih fontana u Italiji, koje zadaju njihov okvir. U manirističkoj vizualnoj kulturi 16. stoljeća morske nimfe, sirene i božice koje doje pojavljuju se kao emblematski oblici kroz koje se Priroda prikazuje kao generativno tijelo, povezano sa zaštitom i plodnošću.
Fontana obilja referira se i na kompozicijsku strukturu Boschova Vrta zemaljskih užitaka, u kojem fontana predstavlja mjesto obilja i cikličnosti života. U Fontani fantoma vertikalni slijed ženskih glava artikulira model nasljeđivanja koji je istodobno materijalan i afektivan. “Fantom” označava naslijeđene emocionalne tragove i nerazriješena iskustva koja se prenose kroz generacije. Promatrane kroz koncept postmemorije Marianne Hirsch, fontane predstavljaju nasljeđivanje kao proces kroz koji se iskustvo preobražava, a katkad i iskrivljuje.
U radovima kao što su Djevojka s ljiljanima (Girl with Lilies) pojavljuje se slična situacija. Figura zauzima graničnu poziciju u kojoj je subjektivnost već strukturirana očekivanjima. Ljiljan uvodi kodirano ikonografiju vezanu za čistoću i idealiziranu ženskost, funkcionirajući kao znak zadan unaprijed, prije mogućnosti izbora, koji subjekt pozicionira unutar sustava reprezentacije prije nego što se o njemu može pregovarati. U radu Stronger than Bone #3 ova se struktura više ne samo internalizira, nego se i aktivno osporava: gesta rezanja pletenice označava intervenciju unutar sustava koji i dalje nameće oblik.
Praksa Mije Akrap odvija se u dijalogu sa širom konstelacijom praksi. Izložba Stronger Than Bone oslanja se na oblike utjelovljene snage koji presijecaju povijesne i suvremene subjektivnosti kroz generacije i geografije. Podrijetlo se razotkriva kao konstrukcija.”
Mia Akrap (1995., Požega) diplomirala je 2020. Godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje trenutno pohađa poslijediplomski studij. U svojoj umjetničkoj praksi primarno koristi medije slikarstva i keramike, kroz koje istražuje pitanja identiteta, osobnog i kolektivnog iskustva, transformacije i transgeneracijskog nasljeđa. Njezin rad usmjeren je na procese memorije, naslojavanja iskustava i arhetipskih obrazaca, pri čemu materijalnost i forma postaju nositelji simboličkih i afektivnih značenja.
Samostalno je izlagala u galerijama Kazamat (Osijek, 2023.), Poola (Pula, 2023.), galeriji umjetnina B. Dešković (Bol, 2023.), Crta (Zagreb, 2022.), Karas (Zagreb, 2022.) i Šira (Zagreb,2020.), među ostalima. Sudjelovala je na brojnim skupnim izložbama, uključujući Od Y do Z – Gradilište nove generacije (Nacionalni muzej moderne umjetnosti, 2025.), 37. Salon mladih (Arheološki muzej, 2024.), Bijenale slikarstva (2023., 2025.), 36. Salon mladih (2022.), 6. Bijenale slikarstva (2021.), Matrice: botanika (SC galerija, Zagreb, 2021.), 16. Erste fragmenti (2020.), Venientes (35. Salon mladih, 2020.) i 8. Triennale akvarela (Galerija umjetnina grada Slavonskog Broda, 2019.).
Dobitnica je nagrade Galerije Canvas na 7. Bijenalu slikarstva (2023.), nagrade „Kolekcionar umjetniku” na 36. Salonu mladih (2022.) i nagrade publike na 16. Erste fragmentima (2020.). Boravila je na nekoliko rezidencijalnih programa u Francuskoj, Njemačkoj i Litvi, kao i u sklopu Erasmus+ stručne prakse u Njemačkoj. Njezini radovi nalaze se u zbirci Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu i u privatnim kolekcijama. Živi i radi u Zagrebu.