Priča filma "Sinegdoha, New York" koji se večeras prikazuje na HRT 3, prati Cadena Cotarda (Philip Seymour Hoffman), kazališnog redatelja iz Schenectadya u New Yorku, čiji se život polako, ali sigurno raspada.
Pati od niza misterioznih i bizarnih bolesti, a njegov brak s umjetnicom Adele (Catherine Keener) propada. Nakon što ga ona napusti i s njihovom kćeri Olive odseli u Berlin, Cadenov svijet se urušava. U jeku egzistencijalne krize, događa se preokret: dobiva prestižnu MacArthur stipendiju, takozvanu "nagradu za genije", koja mu daje neograničena financijska sredstva da stvori svoje životno djelo. Vođen potrebom da pronikne u istinu vlastitog postojanja, odlučuje postaviti predstavu koja će biti brutalno realističan i iskren prikaz njegova života.
Ono što počinje kao ambiciozan umjetnički projekt pretvara se u opsesivni, desetljećima dug pothvat smješten u ogromno skladište koje Caden pretvara u repliku New Yorka u stvarnoj veličini. Granice između stvarnosti i fikcije počinju se brisati dok Caden inzistira na apsolutnom realizmu. Angažira glumce da glume ljude iz njegova života, uključujući i glumca Sammyja (Tom Noonan) koji preuzima ulogu samog Cadena. Kako godine prolaze, predstava postaje sve veća i složenija; gradi se skladište unutar skladišta, glumci koji glume glumce ulaze u priču, a Cadenov pokušaj da kroz umjetnost shvati život pretvara se u beskrajni labirint autorefleksije, žaljenja i potrage za smislom koji neprestano izmiče.
U srži filma leži pitanje s kojim se Charlie Kaufman suočio kada su ga producenti zamolili da snimi horor: što je uistinu najstrašnije? Njegov odgovor nisu bili duhovi ili čudovišta, već neumoljiva činjenica smrtnosti i neizbježnost prolaznosti. Caden je utjelovljenje te tjeskobe, okorjeli hipohondar čije prezime, Cotard, aludira na rijedak psihijatrijski poremećaj u kojem osoba vjeruje da je već mrtva. Cijeli film prožet je osjećajem propadanja, od Cadenovih fizičkih boljki do raspadajućeg grada izvan skladišta. To je moderan memento mori, podsjetnik na smrt koji glavnog junaka ne inspirira da živi punim plućima, već ga paralizira u beskonačnoj analizi vlastitog neuspjeha.
Nakon premijere 2008. godine, film je podijelio kritičare kao rijetko koji. Dok su ga neki odbacili kao pretencioznog i nerazumljivog, drugi su ga proglasili vizionarskim ostvarenjem. Legendarni kritičar Roger Ebert nazvao ga je najboljim filmom desetljeća, opisujući ga kao djelo koje se "bavi ničim manjim od ljudskog života i načina na koji on funkcionira". Iako je bio komercijalni neuspjeh koji je Kaufmanu otežao pronalazak financija za buduće projekte, "Sinegdoha, New York" s vremenom je stekao kultni status i danas se redovito nalazi na listama najboljih filmova 21. stoljeća.
Sam naslov filma igra je riječi koja spaja Schenectady, grad u kojem priča počinje, i sinegdohu, stilsku figuru u kojoj dio predstavlja cjelinu. To je ključ za razumijevanje Kaufmanove filozofije. Cadenov mikrosvemir, njegova predstava, postaje odraz cjelokupnog ljudskog postojanja. Njegova bol, usamljenost i potraga za ljubavlju i smislom nisu samo njegove, već univerzalne. Film na kraju sugerira da "svatko jest svatko". Da bismo razumjeli druge, ne moramo mapirati čitavo čovječanstvo; dovoljno je zaroniti duboko u jedno biće, pa makar to bili i mi sami.
Kaufmanov svijet ispunjen je nadrealnim slikama koje se urežu u pamćenje. Najpoznatija je kuća koju kupuje Cadenova simpatija Hazel (Samantha Morton), a koja je neprestano u plamenu. "Velika je to odluka, kako čovjek želi umrijeti", hladno joj kaže agentica za nekretnine. Goruća kuća nije samo metafora za Hazelin unutarnji nemir, već i za ljudsko stanje – svi živimo u kući koja gori, svjesni da je kraj ugrađen u sam početak. Ta se ideja suprotstavlja umjetničkim svjetovima Cadena i njegove bivše supruge Adele: ona stvara minijaturne slike vidljive samo pod povećalom, dok on gradi nemoguće veliku repliku stvarnosti. Oboje pokušavaju uhvatiti život, no on im bježi, previše sitan ili previše golem da bi stao u okvire umjetnosti.
"Sinegdoha, New York" zahtjevno je, pa i bolno filmsko iskustvo. To je film koji ne nudi lake odgovore ni utjehu. Umjesto toga, pruža brutalno iskren, duboko human i na trenutke crnohumoran pogled na složenost života. Uz maestralnu izvedbu Philipa Seymoura Hoffmana, koja se s pravom smatra jednom od najboljih u njegovoj karijeri, ovo je djelo koje vas izaziva, iscrpljuje i na kraju obogaćuje. To je film koji ostaje s gledateljem dugo nakon odjavne špice, kao tihi podsjetnik na naše strahove, nade i neizbježan kraj.