Film Martina Scorsesea "Kralj komedije", koji se večeras prikazuje na HRT3, snimljen je davne 1982. godine, odmah nakon njegovog Oscarom nagrađenog "Razjarenog bika".
"Kralj komedije" bio je drastičan zaokret za Scorsesea. Umjesto visceralnog nasilja i kinetičke energije, publici je ponudio hladnu, satiričnu psihološku dramu koja se poigravala s granicama humora i jeze. Priča prati Ruperta Pupkina (Robert De Niro), deluzijskog i patetičnog stand-up komičara koji je opsjednut idejom da postane slavan. Njegov je idol Jerry Langford (Jerry Lewis), slavni voditelj talk-showa, a Pupkin vjeruje da mu je samo jedan nastup u Langfordovoj emisiji potreban da ostvari svoj "američki san". Kada ga Langford i njegova produkcija uporno odbijaju, Pupkin, uz pomoć jednako opsesivne obožavateljice Mashe (Sandra Bernhard), odlučuje oteti svog idola kako bi ucijenio televizijsku kuću i dobio svojih petnaest minuta slave.
Ono što film čini toliko moćnim i danas relevantnim jest njegova sposobnost da u gledatelju izazove duboku nelagodu. Scorsese namjerno briše granicu između stvarnosti i Pupkinovih fantazija. U jednom trenutku gledamo Pupkina kako u podrumu svoje majke vodi zamišljene, prijateljske razgovore s Langfordom, a već u sljedećem te fantazije postaju toliko uvjerljive da više nismo sigurni što je stvarno. Taj stil, preteča onoga što danas zovemo "cringe humorom", tjera nas da se osjećamo kao suučesnici u Pupkinovoj zabludi, stvarajući napetost koja je gotovo nepodnošljiva. Film nije smiješan na klasičan način; njegov humor proizlazi iz očaja, neugode i tragične realnosti lika koji je spreman postati "kralj na jednu noć, radije nego šonjo cijelog života".
Glumačke izvedbe su stup filma. Robert De Niro ovdje je pružio jednu od svojih najkompleksnijih i najhrabrijih uloga. Njegov Pupkin nije zlikovac u tradicionalnom smislu, već duboko usamljena i žalosna figura čija vas upornost istovremeno iritira i fascinira. S druge strane, legendarni komičar Jerry Lewis igra potpuno suprotnu ulogu od onih po kojima je poznat. Njegov Jerry Langford je ciničan, umoran i suzdržan, dekonstrukcija vlastite persone slavne osobe koja se svakodnevno nosi s nametljivim obožavateljima. Uloga je prvotno ponuđena tadašnjem stvarnom kralju talk-showa, Johnnyju Carsonu, koji ju je odbio, no Lewis je u nju unio autentično iskustvo života pod opsadom javnosti, što je izvedbu učinilo savršenom.
Priča filma duboko je ukorijenjena u stvarnosti. Scenarist Paul D. Zimmerman inspiraciju je dobio pročitavši članak o opsesivnom obožavatelju Johnnyja Carsona. Jeziva slučajnost htjela je da film izađe u razdoblju kada je Amerika bila potresena stvarnim posljedicama toksične slave. Samo dvije godine prije premijere, Johna Lennona ubio je poremećeni obožavatelj, a John Hinckley Jr., opsjednut glumicom Jodie Foster nakon što ju je vidio u Scorseseovom "Taksistu", pokušao je izvršiti atentat na predsjednika Ronalda Reagana. Zbog tih događaja, mračna tema filma "Kralj komedije" o stalkeru koji prelazi granicu postala je previše stvarna i uznemirujuća za tadašnju publiku.
Snimanje je bilo jednako mučno kao i sama tema filma. Scorsese je bio fizički iscrpljen i patio od upale pluća, što je pridonijelo sterilnom i hladnom vizualnom stilu. Kako bi izvukao autentičnu reakciju od Jerryja Lewisa u ključnoj sceni svađe, De Niro je, uz Scorseseovo dopuštenje, na setu koristio antisemitske uvrede, znajući da će to istinski razbjesniti Lewisa. Iako se kasnije ispričao, Lewis je bio toliko pogođen tom metodom da je izjavio kako više nikada neće raditi s De Nirom. Svi ti elementi stvorili su djelo koje je kritika proglasila hladnim i odbojnim, a publika ga je u potpunosti ignorirala. Film je doživio katastrofalan komercijalni neuspjeh, zaradivši tek 2,5 milijuna dolara na budžet od 19 milijuna. Scorsese se kasnije prisjetio kako je na Staru godinu 1983. gledao emisiju "Entertainment Tonight" koja je "Kralja komedije" proglasila "promašajem godine", što ga je bacilo u duboku egzistencijalnu krizu.
Vrijeme je, međutim, ispravilo nepravdu. Danas se "Kralj komedije" smatra vizionarskim djelom koje je predvidjelo uspon reality televizije, kulturu influencera i fenomen ljudi koji postaju "poznati jer su poznati". Film je postao kultni klasik, a njegov utjecaj vidi se u mnogim kasnijim djelima, najočitije u blockbusteru "Joker" (2019.) Todda Phillipsa, koji svoju priču, ton i glavnog lika Arthura Flecka izravno temelji na Rupertu Pupkinu. U ironičnom obratu sudbine, De Niro u "Jokeru" igra ulogu voditelja talk-showa, zatvarajući tako puni krug.