Nakon gotovo sto godina, na scenu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu vraća se opera “Tannhäuser” Richarda Wagnera. Jedno od ključnih i najzahtjevnijih djela operne literature 19. stoljeća, koje će premijerno biti izvedeno petak, 15. svibnja, nastalo je u koprodukciji sa Slovenskim narodnim gledališčem Maribor, a režiju potpisuje belgijski redatelj Frank Van Laecke, s kojim smo razgovarali uoči premijere.
Zašto je “Tannhäuser” toliko važno djelo, zapravo prekretnica u Wagnerovoj karijeri?
Mnogi muzikolozi “Tannhäusera” smatraju mostom između Wagnerove tradicionalne romantične opere i velikih glazbenih drama koje će kasnije skladati, a unatoč isprva podijeljenim reakcijama, ova opera postala je njegov prvi veliki međunarodni uspjeh. Djelo se bavi tipičnim vagnerijanskim sukobom između senzualne ljubavi (Venera) i duhovne, čiste ljubavi (Elizabeta), temom koju pronalazimo i u mnogim njegovim kasnijim djelima. Wagner je operu nastavio prerađivati tijekom cijelog života, što pokazuje koliko je tvrdoglavo tragao za glazbenim i dramaturškim savršenstvom. Upravo je ta beskrajna potraga bila polazište koncepta ove predstave.
Poznati ste po senzibilitetu za klasičnu formu, ali i po osuvremenjivanju tradicionalne operne estetike. Koji su moderni aspekti ove produkcije?
Nikada ne razmišljam u kategorijama “klasičnog” ili “modernog”. Slušam glazbu – skladatelj je moj vodič, intuicija me usmjerava, a partitura mi govori kako danas trebam ispričati priču, što već sutra može biti drukčije. Kazalište je, naposljetku, efemerna umjetnost. Svakoga dana predstava umire, ali se istodobno ponovno rađa. Naposljetku, opera nije o redatelju ni o konceptu, a uostalom, to je prilično pretenciozna riječ – koncept. Ja sam sluga, služim glazbi i izvođačima.
Tannhäuser je lik koji je rastrgan između duhovne i tjelesne ljubavi, on je pjesnik koji biva izopćen kada progovori o Veneri i strastima te odlazi po papin oprost u Rim. Kakav će naš protagonist biti u vašoj verziji Wagnerove opere?
Što ako je Tannhäuser nadaren skladatelj koji teži savršenoj partituri? Što ako je Tannhäuser sam Wagner, koji se opsesivno bori protiv praznog lista papira i osude svoje okoline? U ovom pristupu Tannhäuser je umjetnik koji se bori za ono što sam smatra vrhunskom ljepotom – nemilosrdan je, odlučan i beskompromisan, i to na užas elite koja, privremeno, određuje što jest, a što nije umjetnost. Njegovo putovanje u Rim stoga postaje metafora čovjeka koji neprestano traga i mijenja se, a koji se stalno i protiv svoje volje mora podvrgavati presudi jednog ili više smrtnika koji su sami sebe postavili iznad umjetnika i iznad umjetnosti. To, naravno, nije ništa novo, oduvijek je tako. Mnogi veliki umjetnici bili su shvaćeni, prihvaćeni i uvršteni u panteon besmrtnosti tek nakon svoje smrti, a taj je panteon – ironično – također uspostavila jedna elita, doduše neka nova. Ipak, kako je moguće da se nešto toliko duboko individualno kao što je umjetnost procjenjuje prema navodno objektivnim kriterijima? Nije li to kontradiktorno? Na kraju se sve ipak svodi na čovjeka koji jednostavno želi biti cijenjen i voljen zbog onoga što jest i zbog onoga što stvara.
Ali postoji li za umjetnika ikakav drugi put prema priznanju osim tog teškog puta? Nije li sigurnije i manje destruktivno odabrati put manjeg otpora, kompromisa i ugađanja? Ne. Umjetnost i kompromis nikako ne idu zajedno. Umjetnost mora disati svakim vlaknom svojega kreatora – bez obzira na rizik, na to koliko grebe ili koliko je bolan njezin žalac. Samo na taj način umjetnost doista postaje Umjetnost. A umjetnik? Umjetnik mora biti spreman umrijeti za svoje uvjerenje. Mora ići naprijed. Ravno naprijed. Bez osvrtanja. Glave izložene kiši. S talentom i intuicijom kao vodičima. Nadahnut muzama poput Venere i Elizabete. I s ogledalom kao jedinim i vrhovnim sucem.
Je li ovo vaš prvi put u Zagrebu? Kako vam je bilo raditi s hrvatskim umjetnicima?
“Tannhäuser” je moj prvi Wagner te moja prva produkcija za Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, no već sam režirao operu “Faust” Charlesa Gounoda, koja je izvedena 2023. godine na Zagrebačkom opernom festivalu. Rad na “Tannhäuseru” tekao je gotovo savršeno. Zagrebački HNK iznimno je dobro organizirano kazalište na svim razinama te raspolaže snažnim vokalnim ansamblom i odlično organiziranom tehničkom ekipom, a osim toga, bio sam okružen svojim uigranim umjetničkim timom i imao sam fantastičnu asistenticu režije, Martu Tutiš.
Pristupate li projektima drukčije ovisno o zemlji u kojoj radite?
Ne. Ja sam ono što jesam i ljudi to mogu prihvatiti ili ne, neovisno je li riječ o Parizu, Londonu ili Zagrebu.
U svojoj bogatoj karijeri režirali ste brojne predstave, opere, mjuzikle. Imate li omiljeni projekt na kojem ste radili?
Odabrati jednu predstavu značilo bi sve druge projekte svesti na drugorazrednu djecu, a to ne želim. No ako ipak moram izdvojiti jednu produkciju, onda je to bez sumnje “Gardenia”, jer je upravo ona označila moju prvu suradnju s Alainom Platelom i početak neraskidivog prijateljstva koje iznimno cijenim.
Kad biste u jednoj rečenici morali opisati što bi publika trebala ponijeti iz vaše verzije “Tannhäusera”, što bi to bilo?
Tannhäuser je, kao i svi mi, čovjek u potrazi za istinom i autentičnošću i u tom se smislu možemo prepoznati u njemu. Život je prepun neravnina i prepreka, posvuda su izbori, a kod Tannhäusera su ti izbori ekstremni jer teži savršenstvu. Ono je samo po sebi nedostižno, no to ga ne čini manje vrijednim ciljem, a boriti se za svoja uvjerenja i tvrdoglavo ustrajati na odabranom putu – upravo je u tome smisao svega.