Na prašnjavim ulicama Marseillea 1930-ih, grada koji je tada nosio nadimak "francuski Chicago", sitni kriminalac Roch Siffredi, kojeg glumi ledeno plavooki Alain Delon, izlazi iz zatvora i odmah kreće u potragu za svojom djevojkom Lolom.
Pronalazi je u društvu drugog šarmantnog prevaranta, Françoisa Capelle, kojeg utjelovljuje neponovljivi Jean-Paul Belmondo. Ono što započinje kao žestoka tučnjava oko žene, ubrzo se pretvara u jedno od najpoznatijih partnerstava u povijesti gangsterskog filma. Riječ je naravno o kultnom filmu "Borsalino" Jacquesa Deraya iz 1970. godine kojeg reprizno noćas na HRT3 svakako neka pogledaju ljubitelji noćnih filmskih poslastica.
Dakle, Siffredi i Capella u nastavku postaju nerazdvojni prijatelji i "braća po oružju", a zajednički put vodi ih od namještanja konjskih utrka i boksačkih mečeva do preuzimanja kontrole nad ribljom i mesnom tržnicom. Korak po korak, eliminirajući stare šefove gradskog podzemlja, postaju neokrunjeni kraljevi Marseillea.
Glavna snaga filma "Borsalino" nije toliko u zapletu, koliko u karizmi i kemiji njegovih glavnih glumaca. Bio je to prvi i jedini put da su se dvije najveće ikone francuske kinematografije pojavile zajedno kao ravnopravni protagonisti. Njihov spoj bio je čista filmska magija: Delonova suzdržana hladnoća i opasna privlačnost savršeno su se nadopunjavale s Belmondovom opuštenom drskošću i zaraznom energijom. Film je, u suštini bio skrojen po uzoru na tada popularne američke "buddy" filmove poput "Butch Cassidy i Sundance Kid". Redatelj Jacques Deray vješto je ispleo priču o prijateljstvu koje je jače od metaka i ambicije, barem na filmskom platnu. Njihovi dijalozi, prepuni duhovitih dosjetki, i scene u besprijekornim odijelima i prepoznatljivim šeširima postali su legendarni.
No, dok je na ekranu prijateljstvo cvjetalo, iza kulisa se odvijala drugačija drama. Alain Delon nije bio samo glumac, već i producent filma, što mu je dalo značajnu kontrolu nad projektom. Iako je ugovorom bilo precizirano da oba glumca moraju imati jednak broj krupnih planova, napetost je bila stalno prisutna, a kap koja je prelila čašu bio je promotivni materijal na kojem se Delonovo ime pojavilo dvaput, jednom kao glumca, a drugi put kao producenta, čime je, prema Belmondovom mišljenju, prekršen dogovor o apsolutnoj ravnopravnosti. Belmondo je tužio Delona i, iako su se kasnije pokušali pomiriti, njihov odnos nikada više nije bio isti. Belmondo se čak nije pojavio na premijeri filma, a godinama kasnije Delonov suradnik je izjavio: "Mislim da se više nikada neće zajedno pojaviti na filmu. Alain kaže da hoće, ali laže." Tako je film koji slavi muško prijateljstvo postao spomenik njihovog profesionalnog razlaza.
Unatoč trzavicama, "Borsalino" je postigao ogroman komercijalni uspjeh. U Francuskoj je srušio sve rekorde gledanosti, ostvarivši više od 4,7 milijuna prodanih ulaznica i postavši jedan od najgledanijih filmova 1970. godine. Sam naslov filma bio je genijalan marketinški potez. Umjesto da koriste imena stvarnih gangstera, Delon je kao producent odabrao ime poznatog talijanskog proizvođača šešira, čiji su modeli bili statusni simbol tog doba. Kompanija je pristala pod uvjetom da se njihov logo pojavi na plakatu, što je postao jedan od prvih i najuspješnijih primjera "product placementa" u povijesti filma, a popularnost Borsalino šešira ponovno je eksplodirala. Svemu je doprinijela i zarazna glazbena tema Claudea Bollinga, čiji su "honky-tonk" klavirski ritmovi postali sinonim za francuski gangsterski film.
Ipak, najveća kontroverza filma nije vezana za sukob zvijezda, već za povijesnu istinu koju je u potpunosti ignorirao. Scenarij je temeljen na životima dvojice najmoćnijih gangstera međuratne Francuske, Paula Carbonea i Françoisa Spirita. U stvarnosti, Carbone i Spirito bili su daleko od šarmantnih antijunaka kakvima ih prikazuje film. Bili su brutalni kriminalci koji su željeznom rukom vladali marsejskim podzemljem, kontrolirajući prostituciju, reketarenje i kocku. Upravo su oni postavili temelje za ono što će kasnije postati zloglasna "Francuska veza" (French Connection), uspostavivši prve laboratorije za preradu opijuma u heroin namijenjen američkom tržištu.
Najmračnije poglavlje njihovih biografija, koje film u potpunosti izostavlja kako bi sačuvao romantičarsku sliku, bila je njihova otvorena suradnja s nacistima tijekom Drugog svjetskog rata. Kada su Nijemci okupirali Francusku, Carbone i Spirito stavili su svoje mreže na raspolaganje Gestapu, pomažući im u borbi protiv francuskog Pokreta otpora. Zauzvrat su dobili slobodu da nesmetano vode svoje poslove na crnom tržištu, bogateći se dok je ostatak zemlje patio.
Sudbina im je, baš kao i u filmu, bila različita, ali daleko manje poetična. Paul Carbone poginuo je 1943. godine kada je vlak u kojem je putovao sabotirao Pokret otpora. François Spirito je nakon rata uspio pobjeći i nastavio se baviti kriminalom. Film, s druge strane, završava scenom u kojoj Capella (Belmondo) odlučuje napustiti kriminalni život, ali ga na odlasku ubija plaćeni ubojica, umirući na rukama svog najboljeg prijatelja. Ta tragična, gotovo viteška smrt, bila je čista fikcija, stvorena da bi se izbjegla neugodna povijesna istina.