Što znači nekamo pripadati i koliko osjećaj doma određuju mjesta, a koliko ljudi? Ta pitanja redateljica Tatjana Božić istražuje u novome dokumentarnom filmu “Tragovi pripadanja”, koji je u početku zamišljala kao priču o usamljenosti, a s vremenom je prerastao u osobnu potragu za osjećajem pripadnosti.
Božić danas živi u Amsterdamu, a iza nje su životi u Karlovcu, Zagrebu, Moskvi i Londonu. Upravo je iz tog iskustva nastala priča o migracijama, majčinstvu, obitelji i ljudima koji su joj tijekom godine postali svojevrsna zajednica, među njima i turisti koje je primala u svom domu. Film, na kojem je radila od 2019. godine, nastao je u produkciji LEWA productions, u koprodukciji s HBO-om, Doppelplusultra Filmproduktionom i Spacedust Productionsom. Producentica mu je Magdalena Petrović, izvršna producentica za HBO je Hanka Kastelicová, a producentica Tereza Bóna Keilová.
“Tragovi pripadanja” međunarodnu su premijeru imali 18. kolovoza u natjecateljskom programu Sarajevo Film Festivala, a na HBO Max stižu 2. listopada, dok će na HBO kanalu biti prikazani 8. listopada. S Tatjanom Božić razgovarali smo tim povodom o tomu zašto je pitanje pripadanja toliko važno, kako je snimati vlastiti život i biti u isto vrijeme redateljica i protagonistica filma te zašto je možda upravo osjećaj da je strankinja postao dijelom njezina identiteta.
Kako i u kojem je trenutku pitanje pripadnosti postalo dovoljno veliko i važno da od njega napravite cijeli film?
Čini mi se da se to nije dogodilo odjednom, da sam u jednom trenutku jednostavno odlučila: idem raditi film o pripadanju. Bio je to proces. U početku sam mislila da radim film o usamljenosti, od toga je krenuo njegov razvoj. No polako smo shvatili da zapravo nije riječ samo o usamljenosti, nego o tomu da mi nedostaje istinsko kolektivno društvo. Živim u vrlo individualističkom društvu i upravo se zbog toga osjećam usamljeno. Tada je postalo jasno da film više nije samo o mojoj osobnoj usamljenosti nego i o pripadanju. Sjetila sam se, primjerice, vremena kada sam se doselila u Zagreb. Nisam nikoga poznavala jer mi je to bio prvi put da živim u Zagrebu i, naravno, u početku sam se osjećala usamljeno. Međutim, imala sam obitelj, imala sam susjede koji me možda nisu ni voljeli, ali bi mi došli sa šrafcigerom kada je trebalo nešto popraviti. Barem sam ja to tako doživljavala. Zbog toga sam osjećala da sam dio neke grupe i da me ta grupa, iako me možda procjenjuje i želi da budem drugačija, ipak prihvaća kao svoju. Ovdje, s druge strane, kao da imaš svu slobodu svijeta, ali nitko ne mari.
Koji je zaključak filma i što ste naučili tijekom njegova snimanja?
Mislim da je odgovor zapravo pomalo od svega. Zato film i govori o fragmentima pripadanja, jer je pitanje pripadnosti povezano i s mojom osobnom pričom i s time što sam tijekom života živjela na različitim mjestima. Nekako sam se navikla na poziciju strankinje, na osjećaj da sam negdje drukčija, i možda je upravo to s vremenom postalo dijelom mog identiteta. Istodobno, sigurna sam da postoji i dio mene kojem više odgovara neko aktivističko, povezanije društvo. Iako moram priznati da sam od takvog društva svojedobno i pobjegla jer sam imala osjećaj da me možda previše kontrolira.
Kada ste počeli snimati film, što ste od njega očekivali i što ste njime željeli istražiti?
U početku smo film zamišljali gotovo kao malu komediju – priču o ženi koja preko turista koji joj dolaze u grad pokušava pronaći društvo i stvoriti nova prijateljstva. Međutim, kako je snimanje odmicalo, film je počeo dobivati vlastiti život i otvarati neka dublja pitanja. Počeli smo se pitati zašto ona to zapravo radi i pokušava li na taj način riješiti vlastiti osjećaj usamljenosti i nepripadanja. Nakon što turisti odlaze, ona s kamerom kreće prema ljudima koji su joj bliski i počinje ih pitati kako je njima živjeti negdje drugdje. Tu se otvorila mnogo šira priča o migracijama i našem gastarbajterskom iskustvu. Koliko je, primjerice, djece odraslo tako da su im roditelji radili u Njemačkoj, dok su ona ostajala živjeti s bakama i djedovima? Odjednom se pokazalo da iza osobne priče postoji niz drugih slojeva. Tada smo shvatili i koliko arhivskog materijala imamo te počeli razmišljati na koji ga način možemo uključiti u film. Jedna je tema tako otvarala drugu, a naš je zadatak na kraju bio sve te različite slojeve povezati u jednu cjelovitu priču.
Kako je istodobno raditi film i biti njegova protagonistica?
Mislim da mi pomaže to što u trenutku snimanja, osobito kada sama držim kameru, ne razmišljam previše o tomu hoće li nešto na kraju ući u film. Vodim se time da najprije sve snimimo, a poslije ćemo vidjeti što nam treba. I onda se često dogodi da upravo ono što mi se kao osobi najmanje sviđa i što možda najradije ne bih pokazala svijetu na kraju završi u filmu. Ako sam, primjerice, u jednom trenutku imala jednu crnu, a drugu bijelu čarapu, gotovo je sigurno da će baš taj prizor ostati jer se pokaže kao najduhovitiji, najzanimljiviji ili dramaturški najjači. Ne doživljavam to kao neki poseban čin hrabrosti ni kao svjesnu odluku da ću se pred kamerom razotkriti do određene mjere. To se događa u svakodnevnom radu na filmu i, osobito, montaži. Kako film nastaje, postupno postaje važnije da ima dobru dramaturgiju, da funkcionira kao cjelina i da bude snažan i zanimljiv nego hoću li ja u nekom kadru imati jednu bijelu, a drugu crnu čarapu.
Koliko dokumentarni film zaista predstavlja stvarnost, a koliko ipak naglašava određene dramatične elemente kako bi bio zanimljiv publici?
Meni je ipak prioritet da film bude zanimljiv. Radije bih napravila dobar i zanimljiv film nego pokušavala prikazati neku potpunu istinu o vlastitom životu. Budući da je ovdje riječ o meni, s tim se osjećam sasvim mirno jer ne iskorištavam nekoga drugoga. U ranijim dokumentarnim filmovima ponekad sam imala osjećaj nelagode kada bi mi ljudi otvorili dušu i rekli nešto vrlo kompleksno, s mnogo konteksta, a ja bih na kraju iz svega toga uzela samo dio koji je za film bio najzanimljiviji. Ovdje to radim sama sa sobom. Sve što sam odlučila pokazati moja je odluka pa, ako se publika nečemu glasno smije, mogu s tim živjeti jer sam ja pristala da taj trenutak bude u filmu.
Kako je vaš sin reagirao na to da će biti toliko prisutan u filmu i da ga se snima tijekom tako dugog razdoblja? Uz vas je on zapravo jedan od njegovih važnijih aktera.
On ima tu sudbinu da su mu oba roditelja redatelji. Snimala sam ga već u svom prvom filmu, u kojem je bio jedan od glavnih likova, a poslije ga je u svom filmu snimao i njegov otac. On sam kaže da zapravo i ne zna za drukčije i da mu je sve to potpuno normalno. Jednom mi je rekao nešto što me baš dirnulo. Rekao je da se, dok je bio mlađi, pomalo sramio mame i tate, kao što se tinejdžeri često srame svojih roditelja, ali da je sada ponosan na mene. To mi je puno značilo. Naravno, nikada mi nije bila namjera na bilo koji način ga izlagati u filmu. On je prije svega prisutan kao moj sin, ali istodobno na neki način postaje i komentator mog života. Upravo je to njegova uloga u filmu. On često relativizira moje zaključke i, primjerice, kaže: “Možda ti ipak malo uživaš u tome da budeš autsajder.” I moram priznati da je i to apsolutno istina.
Je li vas nešto iznenadilo kada ste poslije ponovno gledali snimke i sebe promatrali iz neke vremenske i gotovo neutralnije distance? Jeste li o sebi nešto naučili?
Da, svakako. U trenutku kada se nešto događa, osobito ako je riječ o teškom ili emotivnom razgovoru, imate jedan vrlo snažan doživljaj onoga što se dogodilo. A onda nekoliko mjeseci poslije pogledate snimku i shvatite da taj razgovor možda uopće nije izgledao onako kako ste ga tada doživjeli. Počnete se pitati što je zapravo bilo rečeno, kako je razgovor tekao i zašto ste nešto doživjeli upravo na taj način. Mislim da sam, radeći na oba svoja filma, naučila prije svega da samu sebe ne trebam shvaćati toliko ozbiljno. Shvatila sam da je pretjerano ozbiljno doživljavanje sebe zapravo prilično opasan put. Važno je malo pustiti ego i prihvatiti da sam samo živo biće, sa svim svojim nesavršenostima, a ne neka savršena figura koja ionako ne postoji.
U filmu se osvrćete na život u Karlovcu, Moskvi, Londonu, Zagrebu i Amsterdamu. Kada danas gledate unatrag, kakav odnos imate prema svakom od tih gradova?
Karlovac je vezan za moje djetinjstvo i ljude koji su tada bili dio mog života, pa mi je zbog toga posebno drag. U Zagrebu mi je bilo jako lijepo. U početku se ondje nisam osjećala potpuno kao kod kuće, ali s vremenom sam pronašla svoje mjesto i doista sam mislila da ću u Zagrebu ostati zauvijek. Amsterdam mi možda najviše odgovara, osobito zato što mi se činilo da je to jako dobro mjesto za odgajanje djeteta. Naravno, ne mogu znati kako bi bilo da sam tada živjela negdje drugdje. Moskva je, pak, vezana uz moju mladost. Ondje sam studirala u vrijeme perestrojke i bilo je fenomenalno biti tamo, ali te Rusije kakvu sam tada poznavala više nema. U svakom od tih gradova ipak imam svoje ljude kojima se vraćam i s kojima sam i dalje u kontaktu. Takav je jednostavno moj život – meni najbliži ljudi nisu okupljeni na jednom mjestu, nego su rasuti posvuda.
U filmu su vrlo važan element i turisti koje ste primali u svom domu. Kako je uopće nastala ta ideja i koliko su ti susreti postali važni u trenutku kada ste počeli preispitivati vlastitu usamljenost i pripadanje?
U početku je razlog bio vrlo praktičan jer sam željela pomoći kućnom budžetu. To je bilo nešto što sam u tom trenutku mogla raditi jer sam ponajprije bila u ulozi majke. No pokazalo se da su gotovo svi ljudi koji su dolazili bili stvarno divni. S nekima sam se povezala više, s nekima manje, ali uglavnom sam ih primala vrlo otvoreno. Kad su već bili kod mene, bilo mi je prirodno uključiti ih u svakodnevni život. Ako bih pila kavu, zašto je ne bismo popili zajedno? Ako sam već pripremala hranu, zašto ne bi jeli s nama? Ako sam ih mogla odvesti na aerodrom, učinila bih i to. Tako sam od tih susreta zapravo počela stvarati neki svoj društveni život. U jednom sam trenutku shvatila i koliko je cijela situacija pomalo komična, kako samohrana majka koja živi na rubu grada i od svojih gostiju na neki način stvara prijatelje. Upravo se iz toga počela razvijati i ideja za film.
Znaju li svi ti ljudi da su na kraju završili u filmu i jesu li ga imali priliku pogledati?
Naravno, svi znaju za film jer su morali dati dopuštenje da njihove snimke možemo koristiti. Neke smo pozvali i na projekcije, ali budući da dolaze iz različitih dijelova svijeta, nisu ga svi još uspjeli pogledati. Oni koji žive izvan Europe vjerojatno će morati još malo pričekati.
Kakve su bile reakcije publike na Sarajevo Film Festivalu i što biste voljeli da ljudi ponesu iz njega?
U Sarajevu je stvarno bilo prekrasno. Jako su nas lijepo dočekali i primili, a publika je bila vrlo otvorena. Poslije projekcije prilazili su mi ljudi i govorili: “Ovaj film priča i moju priču.” Mislim da je to zapravo san svakoga tko radi film – da neka vrlo osobna priča uspije dotaknuti druge ljude i da se oni u njoj na neki način prepoznaju. Tada ona više nije samo tvoja nego postaje barem djelomično i univerzalna.