U morbidnoj priči o osveti ludog kirurga Almodóvar gubi konce

Iako nije među njegovim najvećim filmovima, "Živo meso" možda najbolje otkriva kako radi um španjolskog genijalca Pedra Almodóvara. Naime, iz krimića Ruth Rendell uzeo je tek nekoliko motiva i snimio film koji se, među ostalim, pamti i po najljepšoj sceni oralnog seksa viđenoj na kinoplatnu. I u svom najnovijem film "Koža u kojoj živim" Almodóvar potvrđuje da je među najvećim majstorima filmske vizualizacije. U sterilnom prostoru ovog filma kamera piše ode njegovim junacima, koji u pojedinim scenama izgledaju kao najljepši ljudi koji su hodali ovim svijetom. Na žalost, sama priča o teško poremećenom plastičnom kirurgu nije na nivou najvećih Almodóvarovih djela, poput "Sve o mojoj majci" ili "Žene na rubu živčanog sloma". Ovdje redatelj nije točan i dosljedan pa neki likovi kao da su sasvim slučajno upali u priču. A nju bi bilo nepravedno otkriti svim gledateljima željnim Almodóvara. Dovoljno je reći da je nezamisliva i da koža nije glavni organ oko kojeg se vrti. Almodóvar i ovdje priča neke od svojih najvećih tema: ljubavi, strasti, ljepoti, spolnosti, identitetu, osveti... Nakon dvadeset godina vratio mu se Antonio Banderas. Naravno, u rukama svog "tvorca" iznova je dokazao da je velik glumac i kolika je civilizacijska šteta to što Hollywood radi od europskih zvijezda kada ih stavi u neku svoju ladicu.