Kada se 1997. otvarao Stadium of Light u engleskom Sunderlandu, istoimeni je klub odabrao novu glazbu uz koju će istrčavati na novi stadion: "Ples vitezova" iz baleta Romeo i Julija Sergeja Prokofjeva. I danas je to jedna od najvećih atrakcija Sunderlanda od koje publiku prolaze trnci.
Kada je baš s tom predstavom koju godinu kasnije u Sunderlandu gostovao Kraljevski balet iz Birminghama, na plesačima je bio red da se naježe. Iz gledališta okićenog crveno-bijelim šalovima navijača dočekalo ih je urnebesno navijanje koje se nakon "Plesa vitezova" pretvorilo u delirij. Priča kaže da je jedna grupa navijača od tada, osim na gostovanja svoga kluba, redovito putovala i na baletne predstave.
Ta mi se priča vrtila u glavi dok sam u utorak išao u splitski HNK na svečanu "hajdučku" pretpremijeru "Kraljice lopte". Što bi Sunderland dao da je prije sto godina za njega napisana i na njegovom nogometnom terenu praizvedena jedna opereta.
Ali, u gledalištu bez Torcide bila je samo neka fina građanska publika s čijim su se civilnim bojama neprimjetno stopili i igrači Hajduka. Ja ga vidio nisam, ali neki kažu da je nakratko svratio i Livaja. Nije bilo navijačkih rekvizita u gledalištu, ali je to bila čitava predstava na pozornici. HNK Hajduk, uz HNK Spit i Grad Split, bio je jedan od glavnih nositelja ove produkcije.
Istinu govoreći, Torcida i nije nedostajala, osobito onaj njen dio koji se nameće kao najglasniji i kojem se već dugo više nosi crna nego "bila" boja. Što bi oni uopće s tom Tijardovićevom nostalgičnom i romantičnom operetnom limunadom. Uostalom, autor je bio u partizanima.
"Kraljicu lopte" je 2017. u studentskoj produkciji splitski maestro Hari Zlodre bio oživio na poljudskom travnjaku, a ovu novu predstavu, u čast stogodišnjice nastanka djela, kreirala je mlada autorska ekipa: redateljica Kristina Grubiša, scenograf Kristijan Popović, kostimografkinja Ana Roko te koreografkinja i asistentica redateljice Raffaella de Luca.
Njihova je inscenacija vrckava, šarena i standardna. "Kraljica lopte" nije materijal od kojeg se može napraviti neka velika senzacija. Splićani su za njom ionako unaprijed u dovoljnoj mjeri poludjeli da se rasprodaju sve dolazeće predstave.
I danas stoji svaka riječ koju je o praizvedbi "Kraljici lopte", na Starom placu 21. kolovoza 1926., u Novom dobu napisao kritičar Ivo Lahman. Usporedba s prethodnim djelom nametala se sama od sebe budući da je Tijardović "Kraljicu lopte" praizveo svega osam mjeseci nakon trijumfa s "Malom Floramye". Nije se to moglo napraviti drugačije nego nabrzinu, utoliko više što je Tijardović bio skladatelj, libretist, scenograf, kostimograf, redatelj i dirigent.
Lahman obazrivo, ali pošteno i točno piše da "Kraljice lopte" ipak baš i nije toliko slaba, što opet ne znači ni da je baš toliko dobra. Ostao je tu šjor Ivo dosta toga publici dužan.
Najnogometniji je prvi čin koji se zbiva oko utakmice na Starom placu. U drugom Hajduk gostuje na Malti, kamo se seli priča koja postaje sve intenzivniji, ali sasvim generički ljubavni zaplet s elementima komedije zabune. Naposljetku, u trećem se činu klub i glavni likovi vraćaju u Split, nakon turneje koja je potrajala pet godina (!), koliko je djevojka Mila čekala Hajdukovog centarfora Slavka, a pisma nisu stizala jer ih je poštar odlučio sačuvati za sebe kao suvenire s autogramom. Pet godina nije bilo ni Matjeja Prohaske, komičnog lika kojim je u "Kraljici lopte" odana počast Češkoj i Česima zbog uloge koju su petnaest godina ranije imali u osnivanju Hajduka. Matjej, koji je u međuvremenu postao pravi "Splićak", s Malte se vratio s tamo pronađenom Marženkom i sinom Pepikom.
Usput, bilo bi zanimljivo istražiti i ispričati priču o tome kako je, kada i zašto drugi čin operete završio na Malti, nakon što je na praizvedbi to bio Kairo, odakle se bračni par Prohaska vraća sa sinčićem crne boje kože.
Glazba je dopadljiva, premda ne obiluje hitovima, osim komičnog broja "To nenji knedla" na koji je publika u utorak navečer u skandirajućem ritmu i zapljeskala.
Zbor i orkestar pod ravnanjem mladog maestra Davora Kelića svoj su posao dobro odradili, kao i pjevači Roko Radovan (Slavko), Tina Matković (Mila), Đina Vučković (Dragica) i Branka Pleština Stanić (Grofica Alice Milford). No, predstavu su učinili ne samo podnošljivom, nego i duhovitom i zabavnom glumci, koji znaju i zapjevati. U prvom redu Pere Eranović (Matjej Prohaska), Zorana Kačić Čatipović (Marženka), Andrija Nazlić (Tonko i Sir Archibald Stanley), Stipe Radoja i Bojan Brajčić kao engleski oficiri Kiki i Fifi, a tu su i "profešuri" Filip Radoš i Tonči Banov, uz ostale epizodiste.
Čitavog tog svijeta koji oslikava i opjevava Tijardović odavno više nema. Utoliko ga je ljepše ponekad vidjeti na pozornicu kao šarenu i nostalgičnu razglednicu iz prošlosti. A zna se da samo Hajduk živi vječno, uz njega još samo Bog u pjesmi Vinka Coce, i nitko više. Pa će tako stresti sa sebe i one u crnom.