Dok ulazim u cijev MR-a na, liječnica kaže, napisali ste 52 kile. Kažem, aha. Odmjeri me i kaže, nemate. Kažem, imat ću za dva tjedna. Liječnica se nasmije. Kaže, ako vam bude panika, pritisnite ovo, pa mi stavlja nešto u lijevi dlan. Kažem, neće trebati sve će biti u redu. Liječnica kaže, vidimo se za pol sata.
Već sam odlučila oglušiti se o buku, prodisat ću to, oglušiti se o buku sigurno ne može biti teže nego oglušiti se o tišinu.
Opuštam mišiće. Na meni je prekrivač koji me pritišće.
Sjećanje prvo:
Krajem osamdesetih živjele smo zajedno u Londonu nas četiri, godinu dana. Spavale smo u dva bračna kreveta, katkad istodobno, ponekad na smjene, jer smo i svoje "what I do for living" poslove često odrađivale u različitim smjenama pa se nekad ne bismo vidjele danima, osim – jedna drugu u snu. Bile smo mlade, u kroničnoj besparici i štedjele na grijanju zbog važnijih prioriteta i ona koja bi ustala prva, prebacila bi svoje, uvjetno nazvane – pokrivače, jer bilo je tu tekstila koji teško da bi se mogli nazvati poplunom ili dekom, prebacila bi ih na onu do sebe. Tog jutra sam se probudila zadnja. I jedina u stanu. Na meni je bilo brdo, ne!, planina "pokrivača". Kraljevna na zrnu graška, ali naopaka.
Na vrhu planine bio je kaput. Opet ga vidim: riblja kost uzorak, dugi kaput sa samo jednim velikim gumbom. Je li taj gumb s dvjema rupicama koje su me pakosno gledale bio ono zrno koje čini razliku, ne znam, ali – jedva sam se izvukla ispod gomile.
Buka me izvuče iz sjećanja. Pomislim kako sam se i jutros probudila prva u gradu pa čekajući sunce na balkonu zakopčala svoj "gumb za sreću". A onda izjurila u planinu.
Žbeng, dlong, cangr, bum.
Sjećanje drugo:
Vodila sam Ninu na MR. Noćni termin, vrijeme korone, osjećaj kraja svijeta. U autu me pitala, je l' to ono na čem sam spavala. Odgovorila sam, ne, spavala si na CT-u. Rekla je, ma da, jesam na CT-u, al i ovo sam, a ja sam pomislila – blaženo dijete. Ali pregled nismo obavile. Nije uspjela izvaditi pirsing iz uha koji se, evo još uvijek znam, zove – helix. Kad je u mob ukucala – "how to remove...", nisam ni trepnula. Ponašala sam se kao da mi je helix nešto "za po doma". Jer je i bio. Pa sam s glavom na njezinom ramenu izučila tri metode demontaže. U praznom podrumu na Rebru u osam navečer. Sve tri su tražile alat koji nismo imale. Škare, šarafciger i slično. I k tome još dobar vid i sigurnu ruku koju ja nisam imala. Pa smo onda malo cimale po uhu vamo-tamo, nesigurno i bez alata, jer možda se ipak upali, ali smo se preznojile i odustale.
I dalje mislim da sam super prošla. Ne želim uopće zamišljati što bi bilo da je bio na pupku. Onesvijestila bih se na prvom videu.
Helix. Zapamtila sam da. Ali najviše njezin profil koji bih vidjela kad bih maknula pogled s ekrana. Crte lica mlade žene koja će zauvijek ostati moj švrćo: taj pravilni nos, nevjerojatno duge trepavice, prozirni ten, ušnu školjku s rupicom po kojoj je ista mojoj mami.
Meni je ta noć, zauvijek ostala Felix.
Počinje techno party.
I sjećanje treće:
Na zvuk tiskarskih strojeva koji me uspavljivao noću jer je moj otac imao štampariju. Razmišljam kako za danas više nisam sigurna jer cijeloj stvari prilazim s "bespredmetne" strane, ali dobro znam kako se u osamdesetima opredmećivala knjiga. Znam što je offset i kako izgledaju "ploče" koje nisu gramofonske, koliki volumen zauzima pet ili koliko god paleta papira, kako se montira stranica na stolu na kojem ispod stakla "vrište" bijele neonke i kako savršeno izgleda rez kada nož prođe kroz trideset centimetara debeli "bunt" papira, a bogme i kako se osjećaš kad ti ocu isti stroj odreže komad prsta. Najvažnije – znam koliko teže olovna slova koja nisu moja. Brat bratu, šacam barem 52 kile. OK, stari mi ne bi oprostio ovu šalu. Ali dio nje je i to da je miris štamparske boje, za mene miris doma. Toplih peciva. Dio nje je i to da i danas kad sam najgladnija – zagrizem knjigu.
Strojevi i dalje bjesomučno rade.
Sjećanje četvrto:
Sjedila sam kod zubara pod injekcijom i dok je bušilica vrištala, ja sam tada umorna preumorna osjećala samo ugodnu bol, kao što je npr. nekoliko stupnjeva prehladno more u koje sam skočila s mola ili oštre iglice snijega dok hodam kroz mećavu planinom ili garavi užareni kesten među uvijek hladnim bijelim prstima ili škrape po kojima hodam bosa, a stopala traže još i još sve dok ne odrvene.
I zaspala sam na tren u zubarskom stolcu odrvenjela malom boli, umorom i injekcijom, usred frcajućeg vira prejakih decibela, utonula sam u san spor i nijem i distanciran i umirujuć poput dalekog jedra na mirnoj pučini, ali onda ga je vjetar sfrkao u moje lice, a ja sam kriknula probuđena u bolnu grimasu i sa sfrkanom maramicom u ruci.
Zubarevo je lice bilo tik iznad mojeg sakriveno iza maske od jedra, ali stručne su oči vidjele sve. Rekao je, nevjerojatno je koliko ste čvrsti i preosjetljivi.
Rekla sam da nisam osjetljiva, da nemam klaustrofobiju, ne mogu sad zeznut.
Sjećanje peto:
Jednom sam ostala zatvorena u blindiranom liftu. Zaustavio se u položaju između četvrtog i petog kata i nikakve daljnje komande nisu pomagale. Naizgled prisebna nazvala sam svoje u uredu, a onda imala punih dvadeset minuta koncentriranog vremena za kušati nevelik, ali potpuno nedvosmislen oćut slabosti za koju sam mislila da je nemam. Kad su otvorili vrata, već me je stezalo sa svih strana.
Bilo je to baš istih onih dana u kojima sam rekla: Oprosti, ali ne mogu se uklopiti u tu priču, ali jednako tako mogla sam reći oprosti, ali sputava me svemir; ili…oprosti, ali tijesno mi je more; ili… oprosti, ali mogla bih u tebi nestati.
Ništa nije nestalo, sve je tu... Najviše sluh.
Sjećanje šesto:
Prije puno godina probudila sam se iz anestezije na operacijskom stolu, preuranjeno, puno preuranjeno, jer su me krivo procijenili, jer su me na neki način "podcijenili", čitali su moju krhkost na vagi, nesvjesni moje rezistencije, ne znajući ništa o tome da živim u tijelu koje se ne da, ne da se ni snu, ni umoru, ni statistici, podcijenili su me, kažem, i ja sam se probudila prerano iz tog sna bez sna u koji sam bila nasilno uvedena, probudila sam se bez tijela – nemam prstiju, nemam ni ruku, ni nogu nemam, ni kapaka za trepnuti, pa eto… nisam tada ni trepnula što ničeg više nemam, što se sve što sam još prije nekoliko sati bila JA sada skupilo na veličinu baklje u grlu… i bio je to prvi put u životu da nisam imala tijelo nego samo bol, kasnije bolne bestjelesnosti bile su puno literarnije, i pokušavala sam vikati iz tog gorućega grla koje je jedina ja, vikati koliko me bol u njemu nosi, otvorenom i izloženom, dok nečije ruke dodiruju moje glasne žice metalom, tražeći nešto drugo, i boljele su me jako, gole i bez isolierbanda, zaglušujuće jako, ali ja sam bila posve nijema. Nitko me nije čuo.
U meni se u istom danu slomilo i rodilo nešto veliko. Odlučila sam ne zanijemiti nikada više.
Zvukovi se utišavaju. Sad zvuče kao pisaća mašina. Ona tatina Olympia u podrumu. Mislim, možda je ovo gotovo. Mislim, trebam početi pisati opet.
..............................
Liječnica me pušta van. Pitam, jel to bilo pola sata? Ona kaže nije, bilo je gotovo sat. Ja se nasmiješim i kažem, ne, bilo je više i od dva tjedna. Bilo je gotovo cijeli moj život. •
Bilješka o piscu:
Suzana Matić rođena je 1970. godine u Mainzu u Njemačkoj. Odrasla je i školovala se u Zagrebu, gdje je završila Arhitektonski fakultet. Piše poeziju i prozu. Prvu knjigu "Samosanacije" objavila je 2012. u izdanju Algoritma. Priče su joj objavljene u Večernjem listu, Zborniku trećeg programa, Književnoj republici, Fantomu slobode te Zborniku gornjogradskog književnog glasnika, a pjesme u časopisima Poezija, Artikulacije i Zarez.