Bilo je to na Svjetski dan pranja nogu, sudjelovao sam na međunarodnom seminaru na temu "Trendovi razvoja pranja nogu u zemljama jugoistočne Europe". U žamoru jutarnje stanke istisnuo sam u plastičnu čašu kavu iz onih uskih i visokih posuda i zgrozio se: oni to zovu kavom?! Idem na odmorište autoceste!
Zapravo mi je na neki način bilo drago što imam opravdanje za ono što sam poželio učiniti od prvog trena kada sam stigao ovamo – proći kroz tubu što vodi na drugu stranu autoceste.
Nedaleko od dvorane prolazi autocesta i ovdje su sagradili odmorište s benzinskom crpkom, trgovinom i kafe barom. Ali ne na ovoj strani ceste, nego na drugoj strani; na ovoj su strani sagradili samo parkiralište odmorišta s kojega se na drugu stranu dolazi pješačkim mostom koji je obujmljen prozirnom cijevi kako bi pješaci bili zaštićeni od atmosferilija.
Parkiralište autoceste odvojeno je od parkirališta dvorane rubnjacima na dva pedlja višem zemljištu. Neki sudionici seminara koji su se dovezli autocestom parkirali su se na njemu i bili su bliži ulazu u dvoranu od nekih koji su se parkirali na parkiralištu dvorane.
Da, čovjek se osjeća moćno kad može odozgo promatrati sva ta vozila što promiču ispod njega.
Još na ulazu u kafić uočio sam slobodan stol uz staklenu stijenku, jedan od onih sa samo dvije stolice. Ali, prije toalet!
Ne posve suhih ruku, prolazim uz vitrinu s hranom i pićem kad čujem da me netko zove. Okrenem se i vidim neku ženu. U kratkom je plavom sakou i isto takvoj suknji. Gleda me nedužno i s puno iskrene nade.
Pa pita: – Što je, ne prepoznaješ me?
Prepoznao sam ton glasa, pa obraz, pa bradu...
– O, pa to si ti!
– Daj poljubac!
Krenuli smo istovremeno jedno prema drugome i poljubili se. U obraz.
Poljubivši je, sjetio sam se kako se zove. Hodali smo u srednjoj školi, ali tada se nikad nismo poljubili.
I gdje sam i kako sam i što radim? Ona je u Luksemburgu, sa suprugom vodi farmu žohara.
– Sve izvozimo u Nizozemsku, ne možemo proizvesti koliko se traži. Kažu da su naši krupniji i ukusniji od ostalih. Valjda im klima odgovara. Imamo petero zaposlenih i zaposlit ćemo još.
Ja radim za Hrvatsku udrugu čistih nogu koja je podružnica američke CFA – Clean Feet Association. Idem po regiji i držim predavanja o higijeni stopala. Danas imamo seminar u dvorani prekoputa.
Ističem: – Više od polovine čovječanstava odlazi u krevet neopranih nogu!
– Da – kaže ona – higijena stopala je jako važna. Ja ih redovno perem, pa ipak sam dobila gljivice na prstima i jedva ih se oslobodila. Nego, jesi se oženio?
– Nisam!
– Da, uvijek si bio sramežljiv, povučen, u nekom svom svijetu.
– Rekao bih da sam samo bio malo suzdržaniji.
Hvata me za lakat govoreći: – Dođi s nama za stol!
Taj se stol nalazio odmah do onoga za koji sam htio sjesti; ista onakva plastika boje slonove kosti, samo što su oko kvadrata četiri stolice. Na jednoj je sjedio tip naših godina s dvodnevnom bradom jednako crvenom kao i njegova, reklo bi se, trodnevna kosa. Rekla mi je njegovo ime, koje nisam razumio, ali nisam tražio da ga ponovi i sad se sjećam samo da me podsjetilo na naziv neke pseće pasmine. Uljudno je pružio ruku ne ustajući. Savršeno sam ga razumio: kad si s njom, moraš svako malo otrpjeti nekog njenog znanca. To je nešto kao kada ti mačka donosi crknute štakore na kućni prag.
Ne znam njemački, pogotovo ne znam taj njemački kojim oni govore, a on ne zna ili se nije htio mučiti s engleskim, pa je ona prevodila. Predstavila me kao tog i tog iz srednje škole i rekla da smo bili prijatelji, a on je valjda bio dovoljno pametan da shvati da smo kao nešto hodali.
– Ah, so!– rekao je uljudno, reda radi, nakon što mu je ispričala još nešto.
– Rekla sam mu da si bio dobar i pristojan dečko koji je pisao znanstvenu fantastiku.
– Kad je to bilo!
– Bio si i u nekoj sekti, tako sam čula?
– Ma, to je sve moja pretpovijest, ništa značajno!
– Ali, završio si nešto?
– Da, neko sam vrijeme studirao. A ti?
– Ja sam odmah nakon škole otišla u business – rekla je, pa me pitala što ću piti i prije nego što sam uspio odgovoriti, okrenula je glavu prema njemu i pitala ga isto jer je on odgovorio: – Kaffi – nakon čega sam i ja rekao da ću kavu, a ona me ponovno povukla za lakat: – Dođi, da ne moram sama nositi!
Konobari ovdje ne poslužuju kavu, moraš je sam kupiti iz automata. Ona ubacuje kovanice i bira pritiskom na raskošne fotografije napitaka. Za mene bijela kava.
Ja s toplom plastičnom čašom u ruci, a ona u obje ruke, vraćamo se onom njenom i sjedamo za stol.
I uze ona meni pripovijedati kako se živi u velikom vojvodstvu. Ima puno stranaca. Često večeraju kod nekog Turčina, začudio bih se kako je turska kuhinja dobra. Ako žive u Luksemburgu, ne znači da žive u Luksemburgu glavnom gradu, oni su u nekom, rekla je ime, ali nisam ga upamtio, gradiću na sjeveru zemlje nedaleko od granice s Njemačkom. Ali, što u Luksemburgu nije nedaleko od granice? Imaju kuću u predgrađu. Ma, na selu! Jer kako bi inače imali farmu?
Htio sam je upitati kako je dospjela u Luksemburg jer govorilo se da je u Italiji, a netko mi je, ne sjećam se više tko, pričao da ju je sreo u Parizu; htio da, ali ubrzo sam se sjetno nasmiješio jer bilo je kao u ona stara vremena: ona je govorila i govorila, a ja sam kimao glavom. I, u ovom slučaju, pijuckao kavu. Prilika se pružila kad je ona otpila nešto duži gutljaj kave: pokrenuo sam se i zaustio, ali ona je bila brža: – Samo da ti nešto kažem!
Onaj njen je, čini se, posebno uživao u kavi i više je gledao oko sebe nego nas za stolom. Naravno, on je iskusan i majstorski je uvrebao trenutak za ubacivanje: – Lass!
Nema dvojbe, dobro su utvrdili pravilo da kad on kaže: – Lass! – ona treba istog trena prestati sa svime što radi. Vjerojatno je u prošlosti bilo žustrih rasprava oko toga, ali sada je tu sve jasno.
– Lass! – potvrđuje ona i ustaje pružajući mi ruku: – Drago mi je što sam te vidjela!
Govoreći da je i meni drago što sam vidio nju, prihvaćam ruku, pa je pružam i njemu, a on to rutinski odrađuje.
I ja bih htio poći prema izlazu, ali opažam da on želi da idu sami, a da se ne bih osjećao ostavljenim za stolom, kažem da ću kupiti sendvič. Tako ostajem uz vitrinu s hranom i pićem dok oni odlaze. Zapravo nisam imao veliki izbor u vitrini jer su od veganskih sendviča imali onaj s tofuom i avokadom.
– Hvala tiii – veli Filipinac vraćajući mi ostatak novca.
Ugodno je u ruci nositi mekani sendvič tijesno umotan u prozirnu foliju. Na izlazu vidim terenac koji prolazi i nekoga tko mi maše sa suvozačkog mjesta. To je ona! Podižem sendvič na dlanu u znak pozdrava. Možda posljednjeg u životu.
Ispraćujem pogledom terenac, pogled mi pada na njegov stražnji dio i ugledam... Truplo?!
Na stražnjim vratima umjesto rezervnog kotača nalazi se truplo u crnoj vreći pričvršćeno konopcem oko vrata i struka; stoji blago ukoso, noge su niže lijevo. Naravno da to nije truplo, nego nešto što ovako zamotano jako podsjeća na truplo.
Da, samo što bi to mogao doista biti ukočeni mrtvac! Nema li Hitchcock film u kojemu se kaže da je ono najuočljivije najmanje zamjetljivo? Nije li Poe prije toga nešto slično pisao u nekoj kriminalističkoj priči? Istina, proljeće je i mrtvac bi zamirisao, ali to se već nekako da srediti, zar ne?
Penjanjem u tubu sve je postalo prošlost.