Najveća regionalna konferencija posvećena event industriji, “Live & Loud” hrvatske ticketing agencije Entrio, prošli je utorak u zagrebačkoj Laubi pokušala cjelodnevnim programom odgovoriti na pitanja koja ne zanimaju samo insidere iz glazbene industrije i novinare nego i publiku. Naime, nema osobe koja, ako ne često, barem ponekad ne ode na koncert, a upravo su pitanja vezana uz koncertno poslovanje i kod nas i u svijetu bila “na tapetu” prošli utorak.
Između nekoliko keynote predavanja renomiranih inozemnih gostiju, studija slučaja i panel-diskusija, bila je i ona naziva “(Ne)zavisna showbiz industrija – tko plaća račune?” koju sam moderirao s gostima, a oni u teoriji i praksi znaju odgovore na mnoga zanimljiva pitanja. Naime, ljudi koji se godinama bave organizacijom koncertnih programa prilično su upućeni u dnevne, noćne, odnosno svakodnevne probleme s kojima se susrećemo pri organizaciji većih i manjih koncerata, klupskih programa i festivala.
Od Lidije Samardžije iz Cepelin Medije, koja među ostalima organizira koncerte Gibonnija i Urbana, a oni sami reći će vam da im je ona i “mama i tata” i da bez nje sve ne bi bilo tako lako i ugodno, preko Marijana Kiša koji na svakodnevnoj bazi radi u klubu Boogaloo, a među ostalim radio je i elektronički festival Future Scope, do Danijela Koradina iz Koda Events – koji nakon Rhythm of the Dance i The Ultimate Guns N’ Roses Symphonic Experience, uskoro organizira Dream Gospel Choir i Gospel Night u Zagrebu u Vatroslavu Lisinskom – a s nama je bio i Adnan Mehmedović-Medo iz agencije 4AM, poznat po Fresh Island Festivalu na Zrću, RNB Confusion koji je radio 22 godine, Food Truck Festivalu i programima Frka u Petom kupeu i Spotlight.
Ovom prigodom neću ponavljati njihove odgovore iz sat vremena diskusije, ali ću navesti pitanja i probleme koji mogu zanimati i upućenog i slučajnog posjetioca koncertnih programa. Iako su cijene koncertnih ulaznica kod nas rasle 12 posto prošle godine, usudio bih se reći da su još uvijek niže od EU prosjeka. Pogotovo u slučaju festivala poput INmusic, gdje za cca stotinjak eura možete prisustvovati trodnevnom programu s masom cijenjenih i velikih inozemnih izvođača, što bi vas u EU koštalo barem nekoliko stotina eura.
Prošli vikend gledao sam Elvisa Costella u njemačkom Ingolstadtu, u gradskoj koncertnoj dvorani konceptom otprilike između Vatroslava Lisinskog i Cankarjeva doma, gdje su najniže cijene ulaznica u prostoru od cca 700 posjetilaca bile 69 eura. Uskoro putujem na koncert Radioheada u Bolognu, kojima su tamo u sportskoj dvorani najjeftinije cijene ulaznica bile oko 150 eura. Zamislite da Radiohead dođu u Arenu Zagreb, a da su najniža cijena karte 150 eura? Pretpostavljam da bi koncert bio rasprodan, ali bi se zasigurno povela polemika o previsokim cijenama.
U slučaju koncerata radi se o povećanju svih ulaznih troškova, od najma dvorana, opreme, zaštitarskih agencija i honorara izvođača, a sve to formira završnu cijenu ulaznica koja je, ponovimo to, kod nas ipak niža i “blaža” nego u EU. Je li koncertni posao privatna inicijativa i/ili misija od šireg kulturnog značaja? Trebaju li gradovi potpomagati koncertnu djelatnost i festivale, budući da dovode i turiste, strane i domaće, često u desetcima tisuća? Na istoj lokaciji Jaruna imali smo primjer elektroničkog Future Scope Festivala koji je Kiš kao organizator radio samostalno, i LMF-a koji je Turistička zajednica Zagreba stimulirala sa 105 tisuća eura. Organizatori LMF-a “nestali” su nakon što zadnji festival nije održan, unatoč velikoj financijskoj potpori.
To pak dovodi do pitanja načina određivanja potpora za koncertne programe; u nekim slučajevima država, gradovi i TZ ulažu u kulturne programe, no, kako to definirati i odrediti tko treba dobiti poticaje? Možemo li reći; sponzorstva – da, državni utjecaj – ne? Govorimo li o nelojalnoj konkurenciji ako netko dobije bolje uvjete poslovanja, a netko drugi ne dobije? Sve to dovodi i do samo kod nas poznate priče oko besplatnih nastupa po gradskim trgovima. Zašto se uopće očekuje da koncerti mogu biti besplatni, kad ništa drugo na tržištu kod nas nije besplatno? Kako razdvojiti javno financiranje besplatnih koncerata putem turističkih zajednica i snižavaju li oni cijenu ulaznica koncertima za koje publika mora platiti ulaznice? Jer nakon što netko besplatno svira na gradskom trgu, teško je dovesti publiku s plaćenim ulaznicama u istom gradu.
Najnoviji primjer je “kulturna iskaznica”, bon od 100 eura za 18-godišnjake koji ga mogu potrošiti na kulturne programe, na koncerte, knjige, muzeje. Može li to funkcionirati u praksi? Je li glazba kod nas u podređenom položaju spram drugih žanrova, filma, kazališta, književnosti? Imali smo situaciju da su knjižare u Zagrebu dobivale popust u cijeni najma prostora, jer se knjige trebaju prodavati. S druge strane nitko ne razmišlja o tome koliko se CD-a godišnje prodaje, a koncertni promotori nemaju takve beneficije u cijeni kvadrature za svoje klubove.
Uz sve to, vječno smo podijeljeni na temi o populističkim, visokokomercijalnim koncertima tzv. narodnjaka koji s lakoćom rasprodaju ulaznice, ali na slobodnom tržištu trebalo bi svakome čestitati na uspjehu, a ne sprečavati ga u tome. Treba li isključivo tržište regulirati ponudu i potražnju? I na kraju, najbitnije; kako postaviti prihvatljive cijene ulaznica uz sve veće troškove i je li moguće da u tom lancu nitko ne “izgubi”, a publika dobije prihvatljive cijene ulaznica, koje su, nota bene, kod nas ipak niže nego u EU, čak i za strane izvođače.