kratka priča

Tepih

Tepih
09.05.2023.
u 11:33
Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora
Pogledaj originalni članak

Njegovi su roditelji željeli vidjeti tepih. Na brzinu je one večeri bio srolan i izbačen kroz balkonska vrata. Sada se odmotava po vlažnoj površini mramornih pločica na terasi kao smežurana palačinka obilno slijepljena gustim džemom od šljiva. Prodoran zadah truleži, soli i metala ulazi u nosnice šireći se sve do pluća i odjednom ne mogu disati. Tamnocrvena mrlja na plavom tepihu s ornamentima zlatnim i uvinutim kao na okvirima goblena prekrila je veći njegov dio.

Nepodnošljivi krici paraju hladan i istovremeno usijan zrak stražnjeg dvorišta i odbijaju se od okolnih zgrada. Zatim prigušeni jauci iz onemoćalih tijela… kljucaju po glavi kao čavli zabijani snažnim udarima čekića.

- Valjda je takva bila sudbina - izusti mama zavukavši se odmah u slijepu ulicu bez okretišta.

Ne usudim se pogledati ni u koga, ne mogu podnijeti patničke poglede njegovih ni zbunjene, pune teške nelagode, poglede svojih roditelja. Kao da ću pasti u duboki ponor koji slutim pod samim sobom i koji se u bezglavoj vrtnji produbljuje. Slike lete u kaotičnom kaleidoskopu duboko uglavljenom u svježe sjećanje. Ne puštaju me na miru. Davi me njihova iskričava raznolikost boja i oblika koji se izmjenjuju nevjerojatnom brzinom.

Došli smo toga dana, između dežurstava, javiti se mojima i pojesti nešto toplo i domaće. Nas trojica, prijatelji još od srednje škole, sad zajedno i u gardi. Maskirne uniforme mimikrijski su se slagale s ljepljivim trakama na prozorima i vrećama pijeska ispod njih. U sobi s crvenim plišanim tapetama i udobnim naslonjačima bile su uljezi. Nagrđivale su ideju o prostoru namijenjenom popodnevnom odmoru i ispijanju toplih mirisnih napitaka iz najboljih šalica. Sada je to bila samo prostorija sigurnija od drugih, zaklonjena sa svih strana i odjednom je u njoj dozvoljeno sve, čak i jesti. Ni toliko paženom tepihu nisu više strane masne mrlje ni zalutali keks razmrvljen u otisku čizme.

Sarma se rascvala na tanjuru, nepojedena. Iz nje se još pušilo. Pušilo se iz svega. Iz uniforme nad kojom je bujao crveni vrutak, iz fotelje koja je udomila rigotinu. Iz puške koja se okomila na mekoću ukrasnog jastučića. Ispružio se preko stolića s glavom prema podu, ubrzo zalivenom bojom s tapeta. Mimikrija je bila nadomak svom lažnom obliku.

Pušku je naslonio na fotelju. Ondje joj je bilo sasvim dobro. Kad je već nije ostavio pokraj ulaza. Jedi sarmu da se ne ohladi. Hoćete još domaćeg kruha? Podigao ju je i… opalila je. Ravno u njega. Iz velike blizine.

I tepih je bio stariji od njega. Umro je u našem dnevnom boravku, poprištu najkrvavijeg rata.

Njegovi su roditelji željeli vidjeti tepih. 

O autorici

Nikolina Nikolić rođena je 1973. u Karlovcu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu stekla je zvanje profesorice hrvatskoga jezika i književnosti te radi u jednoj karlovačkoj osnovnoj školi. Svoju ljubav prema književnosti, jeziku i pisanju prenosi generacijama učenika. Posvećena je pisanju proze, osobito kratkih priča i lirskih zapisa.

Važnost prevencije

Karcinom gušterače jedno je od najzloćudnijih oboljenja probavnog trakta, no zašto mu se ne posvećuje dovoljno pozornosti?

Specijalna bolnica Radiochirurgia Zagreb i „Rechts der Isar“, sveučilišna bolnica Tehničkog sveučilišta u Münchenu – jednog od najboljih fakulteta u Njemačkoj, potpisali su Ugovor o suradnji, što donosi novu eru u liječenju tumora te predstavlja suradnju koja se odnosi na korištenje naprednih tehnologija i vrhunske kirurgije u borbi protiv tumora, kao i dijeljenje znanja o najmodernijim medicinskim rješenjima za kirurško, radiokirurško i hibridno liječenje bolesti.

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.