Teorija izbora

Ako je teško, ne zanima me – rekoh. – To sam već iskusila.

– Površna si – odgovori mi intelektualac zaronjen u hrpu knjiga na stolu koje skupljaju prašinu obavijene dimom cigareta što se svakodnevno slijeva niz zatvorene rebrenice ne dopuštajući sunčevim zrakama da uđu u taj dvorac znanja i mudrosti, starenja i učmalosti.

– A ti se vrtiš u uvijek istom krugu onoga što si pročitao, naučio i odlučio davnih ljeta, u labirintu poput sivog miša u kavezu šećeš između već utabanih puteva i istih neuronskih mreža debelih poput konopaca kojima se vežu brodovi.

– Ne znam što se s tobom dogodilo – zaključi. – Imaš jezičinu kao krava rep.

– Da. Mislim da se čovjek treba svako malo odvezivati od svojih misli koje ga proganjaju poput štakora. Dosadne, crne, velikoumne, filozofske, podcjenjivačke prema svakome tko ih više ne želi slušati. Hej, znanja ima raznih. Ne gnjavi me. Promjeni paradigmu. Ili nemoj. Naučila sam pojednostavljivati stvari, možda mi zavidiš?

– Ne zavidim ti. Vjerojatno si oglupavila.

– Ha-ha. Nazovi to kako hoćeš. Jednog dana shvatiš da ne želiš upadati u tuđe konstrukcije i shvaćanja stvari. Napraviš svoju priču od onoga što si napabirčio kroz život. Kad pamet postane teška, odbaciš onaj njezin dio koji te okiva u lance.

– Vidim da si danas nemoguća.

– Već dugo sam nemoguća.

Moj ostarjeli prijatelj pripali cigaretu. Mislila sam da ću se udaviti.

– Mogao bi skratiti tu bradu – rekoh. – I brkovi su ti požutjeli od dima.

– Što se to tebe tiče.

– Ne želim da izgledaš kao lik iz Zolinih romana.

– A meni smeta što si ti toliko napadno sretna. Mrzim sretne ljude. Idu mi na živce. Priklonila si se novom vremenu koje inzistira da je sreća važna.

– Naravno da je važna. Sve ovisi o stavu i izboru. Meni je važna poput pitke vode. Ne želim se zaključati u svoju prošlost ma kakva ona bila jer i tako je sastavljena od spoznaja koje sam tada imala. A spoznaje su promjenjiva vrst robe.

Intelektualac i ja gledamo se poput dva neprijatelja koji se vole. Jer volimo se. Poznajemo se odavno, a vremena su se promijenila. To nas ne sprečava da se sastajemo svako toliko i pomalo vrijeđamo jedno drugog. Govorimo svatko iz svog ugla, iz svojeg radijusa kretanja i iskustva. Ono što volimo to nam je i dano. Moj frend uživa u mrzovolji koju gaji prema svijetu, katastrofičnosti i ljudskoj nesavršenosti. Ja to sve vidim, ali sam ravnodušna. Jer vidim i ono drugo.

Sunčan dan, dobre vile, sklad cestovnog prometa, mogućnost raznolikih putovanja, avione koji se ne ruše i prirodu koja pobjeđuje nepromišljenost ljudske naravi. Psujem kad je to moguće i ljutita sam, ali me prođe, razumijem, ali ne vidim smisao. Sakupila sam i sama bogatu biblioteku tuđih i svojih doživljaja i mišljenja, ljutitih komentara i vrijeđajućih opaski, nepravdi i laži, pametovanja i grintanja oko svega što se zbiva, pa što. Svatko ima pravo na svoj izbor, hoće li ga vlastito ili tuđe iskustvo smlaviti, odrveniti, slomiti, udaviti, baciti u depresiju i samosažaljenje ili će ga se s nogom stjerati u neki ugao uma i srca pa nastaviti dalje inzistirajući na osjećaju sreće i zadovoljstva koje je, eto, tako kičasto ugodno.

– Žao mi je, ne volim kad me cipele žuljaju – rekoh prijatelju. – Zašto bih hodala sjenovitom ulicom ako mogu izabrati sunčanu, a nije plus 40.? Uostalom, otvori te prozore i operi kosu.

Gledamo se preko nišana.

Volimo se.

On ne čita ništa što bi bilo jednostavnije od Thomasa Manna ili Hermana Hessea i ne preskače političke vijesti ma koliko ga uzrujavale. Voli biti uzrujan. Zgromljen nad glupošću ili bešćutnošću drugih.

– Baviš se ljudima koji zapravo ne postoje – kažem. – Ti im udahnjuješ zrak u pluća poput Boga. Ti i gomila drugih koji se zalijepe na kojekakve smicalice i obećanja kao muhe na govno. Zašto si i tako mudar i tako naivan u isto vrijeme?

– Prosta si. Hoćeš zapaliti?

Uzimam cigaretu iako mi je okus bljutav. Ali nekoć smo zajednički pušili ispred Kinoteke i drugih kultnih i zaboravljenih mjesta, omotani u različite svjetove, a opet nekako otpadnički slični, ne pripadajući nekoj posebnoj grupaciji. On samotnik i šutljiv, ja brbljava na način koji ne govori puno. Kao što se možeš sakriti u šutnju, tako je lako sakriti se u riječima. Bitak ima skrovište, ne visi kao gaće na užetu i ne izaziva ičiju pozornost. Nevidljiv je.

– Kaniš li izaći iz svoje rezidencije? – postajem nestrpljiva. – Na jedno obično piće. Pelinkovac. Častim. Ostavi Heideggera i sve filozofske izme u kojima plivaš kao riba u vodi. Glasam za hedonizam u obliku čašice pića u kojoj počivaju listići pelina i omogućavaju dobru probavu i raspoloženje.

Moj prijatelj se nasmije. Napokon. Kiselo. Ali ipak s razumijevanjem.

– Gdje ćemo?

– Negdje gdje ćemo biti dovoljno sami da se mrzimo i volimo u isto vrijeme.

On se opet nasmiješi.

Pogledam te žute brkove i smuči mi se. Obrijala bih ja to da se mene pita. Ali me se ne pita. Prijateljstvo je dosadno tolerantna navika.

– Ljudi mi idu na živce, moramo izabrati neki mirni kutak – kaže pomalo prestravljen što izlazi na ulicu.

– I meni idu na živce – rekoh. – Ali me to zabavlja.

Hodamo uz rubove kuća, stisnuti jedno uz drugo. Automobili prolaze pored nas, a rijeke teku i oblaci plove nebom. Sve je tako prolazno da prolaznije ne može biti. Davež. Ali ne postoji jučer, a ni sutra, već samo ovaj trenutak pomislim, pa sve okrećem na uživanje. Opet moram izabrati, u svakom trenutku nešto moram izabrati.

Uhvatim prijatelja za ruku.

– Potrčimo – rekoh.

– Nisam lud. Dobit ću infarkt – kaže on.

– Dosadni starče – rekoh.

– Naporna kozo – odgovori mi.

Častimo se izrazima. Ne pokušavamo biti skladni, a ipak. Kao da smo dva čavla koja iz iste letve vire, nije ih majstor pošteno zabio. Ali dugogodišnje prijateljstvo ima čvrstinu dobrog materijala, to mi se sviđa. Nismo slični, a jesmo.

Dva čavla.

Uđemo u neku opskurnu mračnu prčvarnicu. Njemu se sviđa jer je zapuštena, ja sam zadovoljna jer je konobarica simpatična, a zahod pristojan.

– Živjeli! – nazdravismo.

Intelektualac opet zapali svoju smrdljivu cigaretu. Bogme i prsti su mu požutjeli. Bljak!

Gledamo se.

Volimo se. Stvar je jednostavna.