Moć kazališta nije velika, ali je uvijek ključna. Dopire do onog dijela ljudi koji će, na kraju, držati gredu kako se cijeli krov ne bi srušio na nas. Misao je to redatelja Igora Vuka Torbice u koju i ja čvrsto vjerujem.
Naravno, veliki redatelj govorio je o kazalištu, umjetnosti u kojoj je stvarao te istaknuo dvije velike istine; prvu, da nema te umjetnosti, pa tako ni kazališta, koja će dotaknuti sve ljude, i onu najvažniju, da nema kazališta bez ljudi koji ga žele gledati. I zato broj publike i unaprijed – na neviđeno – rasprodane predstave (a postižu to samo neki autori i redatelji) nisu tek puke brojke ili hvalisanja već dokazuju istinsku moć nekog kazališta. Primjerice, u Zagrebu je posve jasno kako je profilirana publika i da oni koji idu u Kerempuh vole zaviriti u Scenoteku, Histrione, ali ćete ih mnoge teže susresti u Gavelli, ZKM-u ili, ne daj Bože, &TD-u.
Meni je ponekad zbog toga i žao jer neki istinski zaljubljenici u kazalište zbog vlastitih predrasuda ne vide poneku izvrsnu predstavu, ali u globalu to je dobar zagrebački trend, jer ljudi znaju što ih zanima, a u frenetičnom tempu suvremenog života tek rijetki imaju želje i volje za eksperimentima i istraživanjima novoga. Naravno, publika iz svih ostalih naših gradova, svedenih na kazalište ili eventualno dva, nema luksuz izbora. Igor Vuk Torbica u svojoj je definiciji apostrofirao ljude koji u kazalište ulaze širom otvorenih očiju i srca, pa im ta umjetnost širi vidike, jača empatiju, otvara um prema mišljenjima koja su dijametralno suprotna njihovima..., ukratko, čini od njih tolerantne ljude. Na samom kraju svibnja 2026. godine, čini se da je takvih sve manje i manje, to onda znači da ključan element za opstanak kazališta postaju njegovi temelji, jer ako (posvećena) publika drži krovnu gredu, onda su ravnatelji kazališta ljudi čiji je posao držati cijelu "građevinu" na okupu.
Ravnatelji, kao i intendanti, naših kazališta ljudi su o kojima publika u pravilu najmanje razmišlja jer ih (s pravom) zanimaju glumci (pjevači, plesači) i redatelji, umjetnici s kojima su u doticaju, ljudi s kojima dijele emocije, dišu isti zrak za trajanja svake predstave. Tek skandali, imenovanja, smjene, odazivi na natječaje, stvarne ili umišljene političke veze... prilike su u kojima šira javnost barata i imenima ravnatelja. I pri tome ih se najčešće doživljava tek kao osobe koje "slože" neki program i upravljaju novcem. Istina ne može biti drugačija ni složenija. Uspješni ravnatelji jesu oni koji znaju s novcem, pokušajte samo zamisliti kako izgleda radni dan žene koja vodi kuću s više od 500 zaposlenih, kao što to čini intendantica HNK Zagreb Iva Hraste Sočo, i pri tome vodite (što znači da ste glavni i odgovorni) izgradnju novog zagrebačkog i hrvatskog kazališta, kao što je to ona uspjela s HNK2. No, svaki ravnatelj i intendant još će i naći financijskog stručnjaka, ali, osim s novcem, treba podjednako vješto "baratati" i s ljudima. To je svakome od njih ključna vještina, a koliko su vješti u tome dokazuju stupnjem do kojeg "izgrade" živo i vibrantno kazalište.
Pitanje ljudi nije samo pitanje izbora autora i redatelja, dakle postaviti repertoar svake sezone i svakoj predstavi naći redatelja za kojeg vjeruju da će iz predloška izvući najviše, publici dati najbolje. Baviti se ljudima u svakom kazalištu znači okupiti ansambl, a doslovno se na svakoj predstavi vidi kako je obavljen taj posao, jer u našem kazalištu postoje ansambli, a postoje i glumci koji pukom igrom slučaja dijele istu scenu. Umjetnici jesu posebna sorta ljudi, apsolutni individualci, kreativci zagledani u neke svoje svjetove. Zbog toga je stvaranje ansambla najteži, često i najbolniji zadatak u svakom kazalištu.
Kako to konkretno izgleda, možda je i najjednostavnije objasniti na trenutku kada je Dubravka Vrgoč otišla iz Zagrebačkog kazališta mladih kako bi postala intendantica HNK Zagreb. Tada je najponavljanija kazališna priča glasila kako je uništila ZKM jer su s njom u središnju nacionalnu kazališnu kuću otišli Nina Violić, Ksenija Marinković i Krešimir Mikić, glumački prvaci ZKM-a. Svi koji su papagajski ponavljali tu priču nisu se ni osvrnuli na velika glumačka imena koja su ostala u tom kazalištu, a koja su predvodili Doris Šarić Kukuljica i Sreten Mokrović. Oni su, s ostalima, održali i dalje razvijali istinsku snagu ansambla koji je izgrađen na osjećaju zajedništva, partnerske igre na sceni, u kojoj je važna cjelina, u kojoj je presudna reakcija svakog od partnera, a ne podilaženje vlastitom egu.
Taj je ansambl tada novopridošla ravnateljica ZKM-a Snježana Abramović Milković (koja je, usput budi rečeno, upravo dobila četvrti mandat, što znači da će to kazalište voditi 16 godina) nadogradila na najmudriji mogući način. Poput kopca pratila je sve mlade glumce, stipendirala najbolje i u ZKM dovela najbolje iz svake generacije. Oni danas imaju najjači glumački ansambl u našoj zemlji i to dokazuju svakom novom premijerom.
I svi oni istom količinom truda i kreativnosti odgovaraju na zahtjeve svakog redatelja, bilo da je riječ o Paolu Magelliju, Ivici Buljanu (sjajan su posao obavili u predstavi "Max, Mischa i ofenziva Tet", kada se u najboljem svjetlu predstavio i novopridošli, mladi glumac Ivan Jurković), Oliveru Frljiću, Milošu Loliću ili Borutu Šeparoviću (koji ih je u "Jeziku kopačke" doslovno izložio treningu profesionalnih nogometaša, ali i pokazao da tom ansamblu pripada i glumac Bernard Tomić, baš kao što im pripada i Linda Begonja)...
Nažalost, došla su vremena u kojima ravnatelji moraju znati i štititi svoje ljude od nasrtaja koji s umjetnošću nemaju veze, a potencijalno mogu dovesti do eksplozije nasilja. Mislim da nema tužnijeg ravnateljskog posla od toga, ali bez njega – čak i ako uključuje policijske prepreke oko kazališta – imali bismo kazalište koje je britanski redatelj Peter Brook (onaj koji je zauvijek promijenio kazalište na Otoku) nazvao – mrtvačkim teatrom. To je, najjednostavnije rečeno, dosadno i mrtvo kazalište, ono koje neće privući ni jednu "krovnu gredu" s početka ovog teksta.