Spomenik propada jer ne postoji

Po zavojitim stubama penjemo se oprezno. Svaki krivi korak mogao bi biti koban. Staklo pucketa pod nogama, pokušavamo prekoračiti gomile cigli koje nam se svako malo nađu na putu. Sa strane zjapi ponor dubok tridesetak metara. Kroz ogoljelu zidnu konstrukciju na kojoj su nekada bile ploče od nehrđajućeg čelika i stakla, šiba vjetar. I tako do vrha spomenika na Petrovoj gori, do vidikovca. Pogled s njega oduzima dah, u daljini se vide i obrisi Zagreba, Slovenija i samo taj trenutak uvelike opravdava titulu najposjećenijeg i najvećeg spomenika NOB-u u nekadašnjoj Jugoslaviji.

Nekada je godišnje na spomenik ustanku naroda Banije i Korduna dolazilo i do 150.000 posjetitelja. Danas je ovo iznimno vrijedno arhitektonsko zdanje Vojina Bakića zapušteno, pokradeno i propada. Devastacija je počela još u Domovinskom ratu kada je to područje bilo pod srpskom okupacijom, a nastavljena je i nakon oslobođenja kada se sa spomenika skidala vrijedna sirovina – nehrđajući čelik koji je 80-ih dopremljen iz Švedske. Jedino su teleoperatori u zadnjih 20 godina pokazali interes za Bakićev spomenik, i to isključivo zato što je to idealno mjesto za postavljanje odašiljača. Danas ih je ondje čak sedam.

– Uvjeren sam da bi ta lokacija ponovno privlačila brojne turiste i posjetitelje. Jedne subote osobno sam se u to uvjerio, 50-ak automobila došlo je do lokacije i vratilo se neobavljena posla. Bilo je tu registracija iz Zagreba, Karlovca, Siska, Pule... Šteta. Spomenik je, zahvaljujući trudu Općine Vojnić, danas ograđen, pod videonadzorom i tako smo prije nekoliko godina barem spriječili daljnju devastaciju – kaže Branko Eremić, bivši načelnik općine Vojnić koji je bio i prvi predsjednik Odbora za revitalizaciju memorijalnog spomenika na Petrovoj gori koji je 2002. osnovan u Zagrebu i u kojem su bili i predstavnici općina Gvozd i Topusko na čijem se području spomenik nalazi.

Smatra da je spomenik nužno odvojiti od bilo kakvih nacionalnih svojatanja, što mu može štetiti, i ubuduće ga treba promatrati kao mjesto koje ima značajnu ulogu u povijesti Hrvatske. Eremić napominje da osim mjesta koje ima veliku ulogu u NOB-u, jer su na Petrovoj gori Holjevac, Kraš i drugi pokretali ustanak protiv okupatora, ta lokacija ima i druge povijesne važnosti: tamo je grob kralja Petra Svačića, Draškovićev stol, ostaci pavlinskog samostana iz 11. stoljeća...

– Vidite Kumrovec, tamo i dalje dolaze turisti, a Petrova gora je puno značajnija od Kumrovca. Osim toga, spomenik na Petrovcu nikada nije uređen kao što je trebao biti – kažu upućeni mještani. Ministarstvo kulture je tijekom posljednjih 10-ak godina osiguralo novac za očuvanje, kako Centralne partizanske bolnice tako i spomenika, a plaćaju i za čuvara.

– Samo za spomeničko područje Petrova gora od 2006. do 2011. izdvojeno je šest milijuna kuna. Obnova spomenika, bez formiranja institucije koja skrbi o njemu i definiranja novih sadržaja i aktivnosti, ne može osigurati samoodrživost, nova radna mjesta i pomoć lokalnoj zajednici. Smatramo da bi za cijeli kompleks lokalna zajednica trebala dati cjelovit projekt revitalizacije područja kojim bi se kandidiralo za novac iz strukturnih fondova EU – kažu u Ministarstvu kulture. No, prije svega, ističu, moraju se riješiti imovinsko-pravni odnosi.

– Spomenik zapravo na papirima ne postoji. Nije ucrtan i nitko u Europi neće nam dati novac za projekt koji nema čiste dokumente. Spomenik se nalazi na području triju općina, čak 80 posto je u Gvozdu, te manji dijelovi u Vojniću i Topuskom, iako sva infrastruktura vodi iz Vojnića gdje je nekada i bilo sjedište tvrtke koja se brinula o spomeniku. Vojnić je još 2010. dao napraviti posebnu geodetsku podlogu. Treba još snimiti izvedeno stanje, odnosno nužno je lokalitet ucrtati na jednu česticu, a ne da se nalazi na tri čestice. Na temelju toga Ministarstvo kulture mora tražiti izmjene granica triju općina i dviju županija, a Sabor će odlučiti kojoj će općini pripasti nova čestica i tko će biti vlasnik spomenika. Tek nakon toga moći ćemo urediti spomenik. A to je proces koji će trajati godinama – zaključuje Eremić.