U kratkom članku „Kipari u ateljeima“ objavljenom u Vjesniku davne 1974., na pitanje čime se trenutačno bavi, Ivan Kožarić žali se kako mu u posljednje vrijeme nedostaje koncentracije u promatranju prirode. Tumačeći 'školu koju je otvorio za samog sebe', govori o šetnjama po Sljemenu u predvečerje i promatranju cesta koje mu iz avionske perspektive nalikuju na zmije i šunke. Taj je Kožarićev iskaz za Igora Rufa bio neka vrsta okidača, budući da je, nakon što je primio poziv za izložbu, u proces stvaranja ušao s posve drugačijom idejom. Iako po mnogočemu različit u izrazu od Ivana Kožarića, povezuje ih mnogo toga. Ponajviše činjenica što, za razliku od mnogih umjetnika, ne rade svjesno na njegovanju konzistentnosti vlastita izraza, nego u procesu stvaranja, potaknuti nekom idejom, svaki put počinju – ispočetka.
Opirući se shvaćanju svojih skulptura kao nečega do kraja dovršenog i savršenog, Ivan Kožarić neprestano se borio protiv mrtvila. Proširujući doseg svojih radova na cijelu sobu, pa i mnogo šire, u njih je upisivao vlastiti trenutak ovdje i sada. Na pitanje o tome što mu je važno u procesu stvaranja, odgovor Igora Rufa bio je nevjerojatno sličan: „Važno mi je vrijeme u skulpturi, vrijeme SADA.“
Kožarićeva duhovita misao na koju je naišao u Vjesniku, za Rufa nipošto nije bila zadani koncept koji će (p)ostvariti u materijalu. Gradeći djela na sličnim načelima koja je Kožarić u svojem radu prigrlio početkom 1970-ih, ali posve u duhu vlastite generacije, koja se na ideju procesualnosti i otvorenog djela nadovezala poetikom skulpture u akciji, njegov kreativni rad po prirodi nije linearni prelazak od ideje do izvedbe, nego intuitivno i spontano traženje forme u djelovanju u kojem se isprepliće slučajnost pronalaska, eksperiment i (kao mnogo puta u njegovoj umjetničkoj praksi) nadogradnja rada fragmentima naracije.
S onim što ga je sasvim slučajno zaintrigiralo u Atelijeru Kožarić, a to je bio zvuk role mesinganog lima, Ruf gradi priču, no ona ide u više smjerova. U trenutku kad u atelijeru više nema ruke umjetnika koji premješta stvari i u njega dodaje nova djela, otvarajući se izazovu eksperimenta, on od Kožarićeva materijala stvara vlastiti zvučni ambijent. Bizarnim i duhovitim, isto tako apsurdnim kreacijama, osvještava sam prostor Atelijera u njegovoj trenutačnoj realnosti, ali ga istodobno, zvučnim reverb efektom produbljuje i širi, prizivajući kozmičke vibracije, čime se intuitivno približava Kožarićevoj poetici. Poetici promatranja svakodnevice iz drugačije perspektive u kojoj se u procesu oneobičavanja susreću apsurd i poezija, pa smeće može postati zlato, a ceste izgledati kao zmije i šunke koje vise. (Iz teksta Radmile Ive Janković)
Igor Ruf (Virovitica, 1984.) diplomirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Izlagao je na samostalnim i skupnim izložbama u Zagrebu, Splitu, Osijeku, Dubrovniku, Herneu, Sofiji, Brnu, Lectoureu, New Yorku i drugdje. Za svoj rad primio je nekoliko nagrada i priznanja, među kojima je Velika nagrada XI. Trijenala hrvatskog kiparstva, nagrada 31. Salona mladih te Nagrada Radoslav Putar. Zaposlen je kao izvanredni profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.