Netko bi možda rekao da je luckasta. Kemijske olovke joj vire iz džepa dok ide u vrt (uvijek ima nešto za zapisati). Razgovara sa svojim psom (koji je ponekad jedan od likova njezinih priča). Još vjeruje u snove. Misli joj tako brzo dolaze da ih jedva stigne zapisati. Još čita knjige. One prave, papirnate i ukoričene u sveske s lijepim naslovnicama (koje ipak, priznajmo, prodaju knjigu).
Satima sluša ptice koje pjevaju u krošnjama njezina vrta, sa psom kojeg smo već spomenuli. Zaljubljuje se u ljude jer su pametni.
Zatim, vjeruje da njezina predivna tornjakica zna nešto što ona sama može tek naslućivati: o ljudima, prirodi, o zagonetki života.
Vjeruje u potrebu da usporimo, ali i da pjesma, ako je dovoljno brzo ne zapišete, odleti od vas u bespuća nadahnuća i možda čak doleti do drugog, bržeg sretnika.
Nokte boji ružičasto i daje prednost priči koju mora napisati pred hrpom neopranog suđa u sudoperu.
Zna da je ipak potrebno napraviti iznimku i ispeći brdo kolača s trešnjama i grožđicama, jer dolaze unuci koji ih vole. Tad i prebriše podove i stavi žute zavjese da sunce kroz njih lakše proviruje, i zalije lavandu pred kućom – koja prilično tvrdoglavo nastavlja rasti jer ona nije baš neka cvjećarica. Lavandu voli jer je podsjeća na more.
Kad lavanda počne mirisati, vrijeme je za selidbu na obalu. Jako je ponosna na svoju minijaturnu kuću na obali (još manju od minijaturne u predgrađu grada u unutrašnjosti). Ponosna je jer ju je uspjela kupiti svojom ušteđevinom i sama urediti.
Ponosna je i sretna, još od zore, kad trpa torbe u svoju staru žutu Škodu, u koju se onda natiskaju Ema, Robi i Filip, svi jedno drugom do ušiju, u dobi od osam do dvanaest (Ema, najstarija, sam ja), i veliki bijelo-crni pas, Zvjezdica (prema mrljici na prsima). Zvjezdica jako lupa repom i izvuče glavu kroz otvoreni prozor pa nestrpljivo prati prometne znakove kao da ne može dočekati kad će izlaz iz grada.
Kad prođemo sve one tunele na putu i kad se napokon u sliku krajolika ugura beskrajno more, baka ne može a da ne zaviče: "Evo ga, vidim ga, gledajte kako je divnoo!" – i skoro mi naredi da mobitelom kliknem nekoliko fotografija. Sva ozarena, kad napokon stignu, istrčava prva iz automobila i ogledava se: masline zanjišu jače granama, pozdravljajući prijateljicu. A ona uzdiše i udiše sljedeće: sol, miris školjki, morsku boju posebnu i bijele kuće, također (to sve znamo jer nam uvijek ponovno isto govori). Zvjezdica diže njuškicu i upija mirise.
Ljeta provodimo na plaži, prebrojavamo školjke i trčimo zatim do malene kuće jer je baka obećala ispeći palačinke. Neka popodneva ostane kod kuće i peče, a po tome znamo koliko nas voli, jer je svako popodne koje ona provede udaljena od plaže i još za štednjakom za nju prava muka. Palačinke je naučila peći radi nas (trudila se, dobro, i radi mame, svoje kćeri, ali nije baš imala velikog uspjeha). Nije, pogađate, neka vrsna kuharica. Zna napraviti špagete bolonjez, hrenovke i juhu s gris-knedlama te spomenute palačinke. Navedena jela ionako su djeci sasvim dovoljna pa i tinejdžerima u koje joj se unuci polako pretvaraju (jedina je u obitelji izjavila kako taj trenutak jedva čeka, jer ćemo moći zajedno ići u kino i gledati iste filmove, pa i čitati iste knjige – nama to ne zvuči posebno zabavno, ali kad baka to kaže, onda čak i zvuči malo zabavno. Posebno meni koja se, sa svojih dvanaest, odmah osjećam odraslije).
Naši zajednički, morski objedi uvijek su posebni: lijepo uredimo stol u kuhinjici, aranžiramo ga lavandom i stolnjakom s motivima jedrenjaka i galebova i plavim čašama i tanjurima. Njoj nikad, baš nikad, kako ponavlja, neće dosaditi more ni išta vezano za njega.
Pitala sam je zašto se onda ne preseli na more, ali mi je rekla da onda za njim više ne bi čeznula, a sve za čime ne čeznemo za nas gubi svoju čarobnost.
Nakon jela idemo na još jedno kupanje, a navečer šetamo malim gradom i jedemo sladoled. Meni je omiljen onaj od pistacije, dečkima – lješnjak i stracciatella, a baki "dobar stari miks: čokolada i vanilija". Zvjezdica je odana baki pa i ona voli vaniliju.
Ništa se posebno ne događa na tom bakinom moru, ali smo mi ipak malo tužni kad se vraćamo kući i isto tako i sretni jer su nam glave i torbe pune uspomena: kamenčića i školjki, bočica s morskom vodom i magneta za hladnjak, pa još i prizora, mirisa i radosti jer si slobodan i možeš cijeli dan plivati i noću slušati galebove kako se smiju. I Zvjezdicu kako se nadglasava s morskim pticama, ali to je isto dio doživljaja.
Većina suvenira ipak završi u bakinoj drugoj kućici, onoj blizu rijeke, a ne mora – ne može ona bez vode i zna se šaliti da je u prošlome životu bila sirena – na policama vitrine u maloj dnevnoj sobi, gdje se tiskaju s bakinim bezbrojnim knjigama (od kojih je neke i sama napisala), iznad televizora.
Tamo se odmaraju svi ti podsjetnici na tako obična, a opet skroz neobična ljeta, na duga spavanja i buđenja uz šum valova i na bose nožne prste utonule u pijesak plaže.
Volim misliti da sam ja, posebno, naslijedila tu bakinu "sirenastu" osobinu, barem malčice više nego moja braća. I znam, dobro znam, da će me more uvijek podsjećati na baku. Eh da, i lavanda, također.