"najbolja zabava u životu"

Roman za preispitivanje obiteljskih odnosa i duge zimske noći

Foto: sonatina
23.11.2021.
u 09:34
Hvaljeni roman američke autorice Claire Lombardo objavljen je u izdanju Sonatine.
Pogledaj originalni članak

Opsežni i hvaljeni obiteljski roman američke autorice Claire Lombardo “Najbolja zabava u životu” objavila je zagrebačka Sonatina u prijevodu Ivane Ostojčić pod uredničkom paskom Silvije Sinković. Riječ je o idealnom štivu za kratke zimske dane i duge noći, kad ljudi više borave u četiri zida i kad imaju vremena za razmišljanje o svojim obiteljima, obiteljskim uspomenama, roditeljima, djeci, braći i sestrama. Prvijenac mlade američke spisateljice prema kojem će biti snimljena i serija doista je topla saga o obitelji Sorensen iz čikaškog predgrađa koju čine David i Marilyn i njihove čak četiri kćeri. Marilyn je svoju moguću profesionalnu karijeru podredila obitelji, iako nikada nije postala tipična domaćica, a samozatajni David je kao liječnik itekako puno radio kako bi njegova brojna obitelj mogla živjeti u udobnoj idiličnoj kući i školovati potomke. To u Americi ima svoju cijenu.

Sve četiri kćeri različite su da različitije ne mogu biti. Najstarijoj, provokativnoj Wendy prije poroda je umrla kći, a vrlo brzo nakon te tragedije postala je udovica, doduše iznimno bogata. Druga kći Violet voli sve imati pod kontrolom, što joj gotovo i uspijeva, samo da joj na tom putu do savršenstva ne zasmeta hipoteka u obliku sina kojeg je doslovno iz rađaonice poslala stranoj obitelji na usvajanje, skrivajući preranu, usputnu trudnoću od svih, ali ne i od starije sestre Wendy s kojom je u vječnom i nerazrješivom konfliktu. Sukob karaktera, valjda. Nakon Violet u obitelj Sorensen stigla je Liza, koja postaje sveučilišna profesorica, ali malo teže komunicira s vlastitim libidom, što je izvor stalnih nesporazuma, a onda i frustracija. I napokon, tu je najmlađa kći Grace, tatina i mamina miljenica na koju je obitelj jako ponosna jer je odlična studentica, iako u stvarnosti uopće nije primljena na fakultet, što uspješno taji od obitelji, produbljujući obiteljske krize.

Naravno, gdje su kćeri, tu su i njihovi raznoliki partneri i muževi, pa i njihova djeca. Osobito je zanimljivo izveden lik Jonaha Bendta, Violetina neželjenog sina koji s vremenom ulazi u tu silno razvedenu priču te se introvertirano, s uvrijeđene distance, ali i iskreno bori za svoj dio obiteljske pažnje. Jonah je doista iznimno važan lik ovog romana, prava psihološka i sentimentalna bomba koju nije lako prožvakati čak ni u literarnom ruhu. A pitanje Jonahova oca Claire Lombardo je u romanu postavila poštujući stroge kriminalističke uzuse, pa nas u neizvjesnosti drži do samoga kraja knjige, za što ima puno opravdanje jer riječ je o lijepom, ali i površnom muškarcu koji je imao veze s dvije sestre Sorensen.

Naravno, ni idealizirani odnos Davida i Marilyn o kojem sve četiri sestre imaju visoko mišljenje i stalno ga proučavaju i preispituju, nije baš idealan. Čak se i tu uplela jedna moguća bračna pukotina, i to zbog ginekologinje i Davidove kolegice Gillian koja je i porađala Marilyn te se iznimno snažno zainteresirala za svog naočitog kolegu, i u emotivnom i u seksualnom smislu. I tako je spašavajući život svoje suparnice i njezine najmlađe kćeri omogućila da višedesetljetna, pomalo i nestvarna ljubav Sorensenovih prebrodi sve probleme i sva iskušenja. A bilo ih je prilično mnogo. Morali su se oni boriti s bolestima svojih kćeri i zetova, s alkoholnim ispadima, konzumacijama droge, s dječjim nesigurnostima i lomovima, prekidima veza, povremenom emocionalnom hladnoćom, većim ili manjim lažima, s nesolidarnošću i osvetničkim porivima svojih kćeri, koje ne razmišljaju puno kada na rođenu sestru treba ići i kandžama.

 

A kada su već bili poprilično stari, Sorensenovi su u svoj svijet i u minuciozno organizirani dom morali primiti i unuka o čijem rođenju nisu imali pojma. I upravo su ti stari ljudi tom nesretnom i izgubljenom Jonahu pružili svu onu ljubav koju mu nije htjela ni uspjela pružiti majka u grozničavoj borbi za svoje mjesto u konzervativno uređenom američkom društvu. Pri tome se borila i za ideale za koje je pogrešno mislila da su i ideali njezinih (pre)savršenih roditelja. A ti su roditelji upravo zbog slike savršenstva koju su slali drugima čak i vlastitoj djeci djelovali kao nedostižni uzori te im tako ugrožavali samouvjerenost. A to i nije najbolja odgojna metoda.

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.