Roman Ottesse Moshfegh na hrvatskom

Roman "Moja godina odmora i opuštanja" predskazao koronsku pandemiju

Roman "Moja godina odmora i opuštanja" predskazao koronsku pandemiju
VL
Autor
Denis Derk
15.06.2021.
u 15:10
Ottessa Moshfegh čiji je drugi roman "Moja godina odmora i opuštanja" objavila naklada Vuković&Runjić američka je autorica hrvatsko-iranskog porijekla. S prvim romanom "Eileen" ušla je u uži izbor za Bookerovu nagradu
Pogledaj originalni članak

Američka autorica hrvatsko-iranskog porijekla Ottessa Moshfegh s prvim je romanom "Eileen" osvojila nagradu PEN/Hemingway za debitantsko djelo, te ušla u uži izbor za Bookerovu nagradu. Drugi roman "Moja godina odmora i opuštanja" objavljen 2018. bio je američki bestseler, a netom ga je objavila naklada Vuković&Runjić u prijevodu Maje Šoljan.

Ottessina majka je zagrebačka violinistica Dubravka Šajfar Moshfegh, a otac Farhoud je rođen u Iranu, a židovskog je porijekla, te je također violinist. Koronska sveprisutna pandemija, dala je novu dinamiku i novo značenje drugom romanu ove aktualne i provokativne američke autorice, čiji roman iznenada završava napadom na njujorške Twinse i kao da nema kraj. No, kraj mu je naknadno dopisala sadašnjost.

Glavna junakinja romana je mlada i lijepa Amerikanka, jedinica koja nakon završetka školovanja treba započeti samostalni život. Ima jednu jedinu prijateljicu, prilično frustriranu Revu, koja se stalno s njom uspoređuje pa je stalno nezadovoljna. Ima i jednog stalnijeg dečka, atraktivnog i površnog biznismena Trevora koji je seksualno dominantan, ali i sadistički raspoložen prema submisivnoj ljepotici koja je revno spremna na ponižavanje, da bi i time zadržala svog mužjaka, što joj ne uspijeva.

Odnos junakinje i roditelja nije dubok, ali stvar postaje ozbiljna kada roditelji brzo, jedan za drugim umiru od bolesti (otac), a majka od nesređenog i nesretnog života. Zahvaljujući nasljedstvu, naša heroina nije u materijalnoj stisci, ali ipak nalazi posao u ekstravagantnoj pomodnoj galeriji umjetnina s kojim nikako nije zadovoljna, ali koji je ipak zadovoljava neko vrijeme. No, propala veza, neinteresantan posao, intelektualna tupost i pomalo histerična (i jedina) prijateljica našu junakinju tjera u depresivna stanja, a onda i na psihijatrijske tretmane koji je u rekordnom roku pretvaraju u gutateljicu svih mogućih farmakoloških pripravaka koji opasno koketiraju s drogom.

S vremenom, stanarka elitnog stana u elitnoj njujorškoj četvrti pretvara se u, doduše još uvijek estetski prihvatljivu ruinu, koja se opskrbljuje kavom najgore vrste u lokalnom dućanu čiji su gazde lijepo građeni, ali i nepovjerljivi Egipćani. U tom dućanu opsesivno kupuje hranu koju uglavnom uz puno strasti baca u smeće, a kada je u nesvjesnom stanju, kupuje posvuda sve i svašta čega se nakon osvješćivanja uopće ne sjeća.

U jednom trenutku, uz pomoć lijekova najšireg spektra, naša ovisnica odlučuje ne izlaziti iz kuće i to puna četiri mjeseca kako bi se dobro naspavala i odmaknula od društva kojeg niti razumije niti želi razumjeti. Dolazi, dakle, u situaciju u kojoj se u ovoj pandemijskoj apokalipsi našao i gotovo cijeli svijet kada je jači ili slabiji lockdown ljude doslovno zatvorio u njihovim domovima, bez mogućnosti kretanja, putovanja i fizičkih kontakata s drugim ljudima. Stoga je Ottessa Moshfegh ovim neobičnim i zapravo prilično introvertiranim romanom predskazala zbivanja koja će svijet pretvoriti u dosadnu provinciju u kojoj su brojne ljudske aktivnosti došle pod znak pitanja, što je itekako zbunilo sve arogantnije čovječanstvo.

U romanu "Moja godina odmora i opuštanja" puno je bolnih zapažanja o ljudskoj bahatosti i jako puno argumentirane kritike društva u kojem pilule svih mogućih vrsta postaju sve prihvatljiviji i dostupniji nadomjestak za ljudske osjećaje i ljudske kontakte. I bijeg naše junakinje u njeno dobrovoljno izgnanstvo u vlastitom stanu zapravo je metafora neuspješnog života koji je na svojoj strani imao i ljepotu, i bogatstvo i dobro obrazovanje i život u relativno sigurnoj i uređenoj zemlji, ali opet nije uspio.

Padanje Ottessine junakinje u sve dublji i mračniji bezdan opisano je vrlo realistično, s ponešto kontroliranog humora, pa i s pomalo suosjećanja. Ali autorica nije previše žalila za svojom junakinjom i nije joj pomogla u njenom odrastanju i sazrijevanju. Kao da nam je htjela poručiti da i dotjeranim američkim bijelcima sa debelim bankovnim knjižicama i svim mogućim povlasticama život može otići u nekom nepoželjnom, luzerskom smjeru, baš kao i onima koji su već od samog početka osuđeni na život pod nesretnom zvijezdom i na okrutnu borbu za preživljavanje.

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.