"Danas je umrla mama. Ili možda jučer, ne znam." Tako glasi jedan od najpoznatijih početaka nekog književnog djela. Kada je počela promocija filma "Stranac", to su, jasno, pratila i neka očekivanja, a među ostalim nadali smo se da ćemo tu famoznu rečenicu moći čuti i vidjeti na velikom platnu. Kao da bi time srednjoškolci i ljubitelji lektira u nama dobili ono što im cijeli život nedostaje, a da to nisu ni znali.
Iako famozne rečenice nema, tu je Mersault – i upravo je onakav kakvim ga je čitatelj mogao zamisliti. Dok se obično lome koplja oko toga je li neko djelo bolje u svom originalnom knjiškom obliku ili pak onom filmskom, za "Stranca" koji potpisuje François Ozon može se reći da je jednako sjajan kao i Camusov roman. Oba uratka jednako su zbunjujuće hladnokrvna, apsurdna i u svemu tome neodoljivo šarmantna i zarazna. Benjamin Voisin, kojega je dopala uloga Mersaulta, jako je uvjerljiv u oživljavanju anti-lika za kojeg je teško reći je li prije svega emocionalno ravnodušan, društveno otuđen ili, u očima drugih, toliko apsurdan da djeluje gotovo poremećeno. Ukočen, prazan, poput robota precizan u ništavnosti kojom zrači, Voisin nam je svojom zaista sjajnom glumom za koju je zaslužio i nominaciju za nagradu César, podario točno onakvog Mersaulta kakvog je Camus opisao.
Film je, kao i knjiga, podijeljen u dva dijela. U prvom dijelu gledamo onaj čuveni izostanak plakanja na majčinu sprovodu. Potom slijedi upoznavanje s Marie, upuštanje u odnos u kojem se ona zaljubljuje, a on ostaje hladan i bešćutan, a da istodobno ne izlazi iz odnosa. Tu su i epizode nasilja u kojima njegov prijatelj tuče ljubavnicu, pa susjed tuče psa… Na nasilje, posebice ono koje je u alžirskom društvu očito općeprihvaćeno, a to je nasilje prema onima za koje nasilnici smatraju da manje vrijede (žene i psi), Mersault ne da reagira hladno, nego ne reagira uopće. Doslovno je svaka sekunda filma posvećena portretiranju ovog osebujnog lika. I dok se fabula plete i u dva sata filma donosi priču koja se unatoč svoj sporosti i atmosferi indiferentnosti s guštom gleda, sve je u ovom filmu ipak posvećeno Mersaultu. U postizanju što jačeg efekta egzistencijalne praznine, ali i teškoće alžirskog zraka koji kao da na tamošnje ljude djeluje onako kako južina djeluje na naše svakako doprinosi i crno-bijela tehnika kojom je "Stranac" snimljen. U maniri starih klasika i s vrlo jasnim i preciznim kadrovima koje obogaćuju snažni monokromatski kontrasti, "Stranac" izgleda kao pokretna izložba fotografija.
Također, baš kao lahor koji bi podario malo svježine teškom i tromom alžirskom zraku, tako i blagi redateljski odmak od književnog predloška daje ovoj priči jedan razigraniji pristup. Naime, dok je u knjizi Mersault ubio "Arapina", u filmu taj isti ubijeni Arapin dobiva identitet. Dobiva svoje ime, svoju priču i svoju povijest. Taj je detalj, recimo, važan i zbog samog početka filma u kojem se nakratko, prije nego što upoznamo Mersaulta, predstavlja politička stvarnost Alžira tih tridesetih i četrdesetih godina prošloga stoljeća. Naime, takvim početkom, a kasnije i pričom o ubijenom Moussi, "Stranac" dobiva dodatni sloj u kojem se propituje i tema kolonijalizma. Time je redatelj jako spretno i suptilno, inteligentno i suvereno dodao dodatni sloj ovoj priči; sloj za koji nismo ni znali da ga trebamo. I sve to dok i dalje ne bježi od glavne teme, a to je tema apsurda koju svakim svojim treptajem živi glavni lik. S istim ishodom, odnosno u izvedbi u kojoj se ne odmiče od merituma, "pojačana" je i ženska priča "Stranca". Naime, kako je sam roman pisan u ich-formi, nije se moglo dobiti više od ženskih likova. Međutim, žene koje se pojavljuju u filmu, a osobito lik Marie (Rebecca Marder), daju Ozonovu "Strancu" i žensku perspektivu. I premda smo se tijekom gledanja filma možda na trenutke i ponadali da ćemo napokon proniknuti u Mersaultov um, činjenica je da ovaj istodobno neobični i klasični film, kao ni knjiga, ne nude rješenje. Rješenje je da rješenja nema. Rješenje je apsurd i apsurd je rješenje. I baš kao i kod Camusa, i kod Ozona se u tome može beskrajno uživati.