Pušio je tri kutije cigareta dnevno i vjerovao da mu duhanski dim daje baršunastu boju glasa. Ta ga je navika, međutim, i ubila

Njegov put započeo je u Montgomeryju u Alabami, no talent Nathaniela Adamsa Colesa procvjetao je u Chicagu, gdje se obitelj preselila dok je bio dječak. Klavir je počeo svirati s četiri godine pod budnim okom majke, crkvene orguljašice, a s dvanaest je već krenuo na formalne poduke, učeći sve od Bacha do Rahmanjinova, no srce ga je vuklo prema jazzu.

Kao tinejdžer, iskradao bi se iz kuće kako bi ispred klubova slušao velikane poput Louisa Armstronga i Earla Hinesa, a ta strast ga je odvela od formalnog obrazovanja, pa je sa samo petnaest godina napustio školu kako bi se potpuno posvetio glazbi. Ubrzo nakon toga, s bratom Eddiejem snimio je svoje prve pjesme i počeo graditi ime koje će ući u povijest.

Karijeru je započeo kao vrhunski jazz pijanist, no uskoro je svijet otkrio njegov drugi, još veći dar. Legenda kaže da je počeo pjevati kada ga je pijani gost u jednom baru na to prisilio, no sam Cole je kasnije tvrdio da je to bio odgovor na želje publike koja je, čuvši njegov vokal, tražila još. Ubrzo je osnovao King Cole Trio, sastav koji je postao uzor za sve male jazz ansamble. Njegov uspjeh s izdavačkom kućom Capitol Records bio je toliko monumentalan da su njihovu slavnu okruglu zgradu u Hollywoodu prozvali "kućom koju je Nat sagradio", a hitovi poput "Straighten Up and Fly Right", "Route 66" i "Mona Lisa" zacementirali su njegov status superzvijezde čiji je baršunasti glas postao sinonim za eleganciju i toplinu.

Ipak, dok je njegov glas prelazio rasne barijere na radijskim postajama, stvarni život bio je prepun grubih sudara s mržnjom. Kada je 1948. kupio kuću u tada isključivo bijelačkom, bogatom kvartu Hancock Park u Los Angelesu, susjedi su mu poručili da ne žele "nepoželjne" u svojoj blizini. Cole im je mirno odgovorio: "Ni ja. I ako vidim da se neki nepoželjni doseljavaju, prvi ću se žaliti." Ubrzo nakon toga, Ku Klux Klan mu je na travnjaku zapalio križ, no najbrutalniji napad doživio je 1956. godine u Birminghamu, u rodnoj Alabami. Tijekom koncerta pred bijelačkom publikom, nekoliko muškaraca iz rasističke organizacije napalo ga je na pozornici u pokušaju otmice. Iako su napadači brzo svladani, Cole je ostao potresen i ozlijeđenih leđa, prekinuvši nastup riječima: "Došao sam vas zabaviti. To je ono što sam mislio da želite."

Njegova borba nastavila se i na malim ekranima. Godine 1956. postao je prvi Afroamerikanac koji je vodio vlastiti nacionalni televizijski show, "The Nat King Cole Show". Emisija je bila hvaljena i ugostila je najveće zvijezde tog doba, od Elle Fitzgerald do Franka Sinatre, no otkazana je nakon samo godinu dana. Nijedan nacionalni sponzor nije htio stati iza crnog voditelja. Njegova gorka izjava nakon gašenja showa odjeknula je Amerikom: "Madison Avenue se boji mraka." Taj neuspjeh ga je duboko pogodio, ali nije zaustavio njegovu borbu; postao je doživotni član NAACP-a i tiho, ali ustrajno, podržavao pokret za građanska prava, sudjelujući i u planiranju Marša na Washington 1963. godine.

Privatni život bio mu je jednako dramatičan. Od prve supruge, plesačice Nadine Robinson, razveo se 1948. godine, a nedugo zatim oženio je pjevačicu Mariju Hawkins Ellington. Njihov brak, u kojem su odgojili petero djece – tri biološke kćeri, uključujući buduću glazbenu zvijezdu Natalie Cole, i dvoje posvojene djece – bio je naizgled stabilan, no krio je tajne. U posljednjim godinama života, dok se borio s teškom bolešću, Cole je bio u strastvenoj vezi s mladom bijelom plesačicom i glumicom Gunillom Hutton. Afera je dosegnula vrhunac drame kada je Hutton nazvala Mariju i preklinjala je da se razvede od umirućeg supruga. Suočen sa suprugom na samrtnoj postelji, Cole je prekinuo vezu, a Maria je ostala uz njega do samog kraja.

Ironično, ono za što je vjerovao da mu čuva karijeru, na kraju ga je koštalo života. Bio je strastveni pušač, konzumirajući i do tri kutije cigareta dnevno, čvrsto uvjeren da mu duhanski dim daje specifičnu, baršunastu boju glasa koja ga je proslavila. Ta smrtonosna navika dovela je do dijagnoze raka pluća 1964. godine. Iako su mu liječnici davali tek nekoliko mjeseci, Cole je smogao snage i u prosincu te godine snimio svoj posljednji album, simboličnog naziva L-O-V-E. Preminuo je 15. veljače 1965., u dobi od samo 45 godina. Njegova glazba, međutim, ostala je besmrtna, a njegov utjecaj na glazbu i borbu za rasnu jednakost i danas je neizbrisiv, baš kao što i sam naslov njegovog najvećeg hita kaže – nezaboravan.