Najnovija predstava koju možete vidjeti u Teatru Exit, a nastala u koprodukciji s Petit teatrom, koji je otkupio autorska prava za izvođenje jednog od najvećih svjetskih aktualnih kazališnih hitova, još je jedan dokaz u nizu kako se u hrvatskom kazalištu uzbudljive, pa i najuzbudljivije, stvari događaju na nezavisnoj sceni. Riječ je o monodrami „Prima facie“ koja u sat i pol izvedbe traži najveću koncentraciju vrhunske glumice. No, krenimo redom.
Tekst je djelo Australke Suzie Miller koja je pravnica i koja je goodinama radila na polju zaštite ljudskih prava. Napisan je maestralno, i nije čudno da se u ovom trenutku izvodi u četrdesetak svjetskih kazališta. Taj tekst raskrinkava pravni sustav, način na koji je on svojevrsna kazališna igra, njegove moćne igrače, te ulogu žrtve, koja je stavljena u poziciji da dokazuje svoju nevinost. U središtu priče je mlada, ali već vrlo uspješna odvjetnica, koja brani silovatelje. Pomalo je bahata, sigurna u svoju ulogu, uvjerena u superiornost prava, uz pokoju mrvicu grižnje savjesti oslobađa svoje branjenike tako da „uništi“ žrtve. No, tada i sama bude silovana...
Suzie Miller je očito ovaj tekst napisala vrlo promišljeno, kako bi ukazala na sve aspekte nasilja nad ženama, jer silovanje se dogodi u noći s puno alkohola, naravno s muškarcem kojeg žrtva poznaje, i nakon seksa s obostranim pristankom. Dakle, najteži mogući slučaj za dokazati na sudu što se tu zapravo dogodilo i školski prikaz torture koju prolaze žene koja se odluče prijaviti silovanje. Autorice ipak nije napisala pamflet već dramu u kojoj publika bez daha prati emocionalni mijene junakinje. Katarzično je to kazališno iskustvo, čak i za ljude koji nemaju iluzije da umjetnost može promijeniti svijet, zaustaviti makar i jednog nasilnika, predstava na koju bi škole trebale voditi maturante, ona koju bi trebali vidjeti svi odrasli.
I baš kao što je autorice pomno izgradila svoju priču, redateljica Anja Maksić Japundžić je „Prima facie“ režirala pazeći na svaki detalj. Predstava je scenografijom, djelo Andree Lipej, potpomognuto rasvjetom i projekcijama Petra Strmečkog i videom Dore Čaldarović, podijeljena u dva dijela. U prvom dijelu sudnica (ali i noćni klub, stan junakinje) je tek na prednjem dijelu scene, sve svedeno na jedan stol, jedan mikrofon i jednu stolicu. I posve je dovoljno. U trenutku kada sud „guta“ junakinju, kada se on nađe s druge strane ograde za svjedoke, scena se širi.
Na njoj su tada nasumične hrpe crvenih stolica, koje junakinja prvo slaže, baš kao što u stanju teškog stresa pokušava posložiti svoje misli i emocije, da bi ih na kraju srušila i to u trenutku kada joj se sruši profesionalni dio života u koji je tako čvrsto vjerovala. Promišljeni su, i vrlo uspjeli, i kostimi Dženise Pecotić, koji uz minimalne promjene moćnu odvjetnicu pretvaraju u ženu u potrazi za pravdom, a tu mijenu prati i glazba koju su skladali Marko Levanić i Ivana Starčević.
Režija ove predstave uspješno balansira između poetičnosti i realizma, te je u potpunosti podređena glumici na sceni. Ona je Nataša Janjić Medančić, koja nogometnim rječnikom rečeno, doista ostavlja srce na terenu. Tekst koji izgovara nije nimalo jednostavan, puno je tu pravne terminologije, ali mnogo zahtjevnije od njega su emocije koje se kriju u pozadini tih riječi. Prvakinja Gavelle ovdje je beskrajno precizna u svakoj od tih emocije, čak i onim 'najopasnijima', kada očaj i nemoć mogu skliznuti u šablonu, koju često gledamo u našim predstavama. Ovdje si glumica ne dopušta ni sekunde takvom lakšeg glumačkog puta i zato doslovno publiku drži 'na uzdi' pune koncentracije od prve do zadnje izgovorene riječi. Vidi se to, a posebno osjeti, u onih nekoliki sekundi svete kazališne tišine koja nastane u trenutku kada se ugase svjetla i kada svime treba otkucaja srca da se vrate u stvarnost i pljeskom nagrade glumicu koja je ovom monodramom zaista dokazala ne samo svoju veličinu, već i zrelost.