Svi ljubitelji nogometa večeras će doći na svoje jer u 21:35 na Drugom programu Hrvatske radiotelevizije prikazuje se dokumentarni film koji se ne propušta - "Brazil 2002: Istinita priča". Riječ je o fascinantnom pogledu iza kulisa jedne od najdominantnijih nogometnih generacija, koja je na Svjetskom prvenstvu u Japanu i Južnoj Koreji osvojila rekordni, peti naslov prvaka.
Film redatelja Luisa Are ne prepričava samo slavne pobjede, već kroz šest sati do sada neviđenog arhivskog materijala, snimljenog kamerom tadašnjeg reprezentativca Juliana Bellettija, nudi sirov i intiman uvid u svlačionicu, hotelske sobe i srca igrača koji su nosili golemi teret nacije. Priča o tom trijumfu, međutim, ne počinje 2002., već četiri godine ranije, u Parizu, u sjeni jednog od najmisterioznijih događaja u povijesti nogometa.
Naime, u finalu Svjetskog prvenstva 1998. godine, svijet je očekivao krunidbu Ronalda, tada najboljeg igrača planeta, no nekoliko sati prije utakmice s Francuskom dogodilo se nešto neobjašnjivo - Ronaldo je doživio konvulzivni napadaj, a njegovo je ime misteriozno nestalo s početnog popisa igrača. Iako je na kraju ipak igrao, na terenu je bio tek blijeda sjena samog sebe, a Francuska je slavila s uvjerljivih 3:0. Ta trauma obilježila je ne samo njega, već i cijeli Brazil. "Čuli smo neke glasine o Ronaldu i njegovim suigračima... Stvarno nismo znali što se događa", prisjetio se Emmanuel Petit, strijelac trećeg gola za Francusku te večeri. Ta pariška noćna mora postala je polazišna točka za jednu od najvećih priča o iskupljenju u povijesti sporta.
Put do 2002. bio je posut trnjem. Za Ronalda, nogomet je nakon finala postao borba za opstanak. Uslijedile su dvije teške ozljede koljena koje su ga s terena udaljile gotovo dvije godine i prijetile prekidom karijere. U međuvremenu, ni reprezentacija Brazila nije blistala. Na Svjetsko prvenstvo kvalificirali su se s mukom, osvojivši samo tri boda više od momčadi koja je ispala, a momčad je vodio već četvrti izbornik od 1998., Luiz Felipe Scolari. Malo tko je vjerovao da se takav Brazil, s Ronaldom koji se tek čudesno oporavio, može popeti na svjetski tron. Njegova eksplozivnost je nestala, ali genijalnost i osjećaj za gol nikada ga nisu napustili; on je sam bio dovoljan da Brazilu pruži nadu.
Jedinstvenost dokumentarca leži u spomenutim snimkama Juliana Bellettija, koje čine okosnicu filma. One gledatelje vode na mjesta nedostupna medijima i javnosti. "Željeli smo svijetu pokazati kako je to izgledalo iza kulisa - taj osjećaj, atmosfera... Malo je ljudi to vidjelo", izjavio je legendarni Roberto Carlos, koji je uz Bellettija i izvršni producent filma. Upravo te snimke, kombinirane s novim intervjuima s akterima poput Ronalda, Ronaldinha, Rivalda i Cafúa, ali i njihovih protivnika kao što su David Beckham i Oliver Kahn, daju filmu autentičnost i dubinu koja ga izdvaja od klasičnih sportskih kronika.
Momčad je na putu do vrha morala prebroditi još neke neočekivane prepreke. Uoči samog početka turnira, ostali su bez kapetana Emersona, koji je na treningu iščašio rame glumeći vratara. "Htio je biti golman! Rivaldo je opalio loptu ravno u rašlje... kad je krenuo obraniti, ruka mu je samo odletjela. Vjerujemo u Boga - ono što se mora dogoditi, dogodit će se", slikovito je opisao Roberto Carlos. Bio je to težak udarac za momčad i izbornika Scolarija, no kapetansku traku preuzeo je legendarni Cafú, a Brazil se nakon toga više nije osvrtao. Redom su padali Turska, Kina i Kostarika u grupi, zatim Belgija, pa Engleska u četvrtfinalu u utakmici obilježenoj genijalnošću Ronaldinha, a i Ronaldo je na turniru demonstrirao svoju nogometnu, ali i psihološku zrelost. Njegova legendarna "trokut" frizura, koju je nosio u završnici turnira, nije bila modni hir. Kasnije je priznao da je to bio proračunat potez kako bi skrenuo pozornost medija sa stalnih pitanja o njegovu ozlijeđenom koljenu i fizičkoj spremi. I uspio je. Dok su novinari raspravljali o njegovu izgledu, on je na terenu radio ono što zna najbolje - zabijao golove. Turnir je završio kao najbolji strijelac s osam pogodaka, od čega su dva bila ključna, a suigrači, kaže Roberto Carlos, nikada nisu sumnjali u njega: "Bio je jači 2002. nego 1998."
Ključnu ulogu u stvaranju pobjedničkog duha imao je izbornik Luiz Felipe Scolari, poznatiji kao 'Big Phil'. "Bio je čudesan, spektakularan", tvrdi Carlos. Njegov kolega Gilberto Silva dodaje: "On je bio glavni vođa koji je stvorio atmosferu. Jedna od dobrih stvari koje je napravio jest što se nije previše miješao u kvalitetu igrača. Možete vi biti taktički genij, ali ako pokušavate Ronalda ili Roberta Carlosa učiti kako igrati nogomet... Dajte, molim vas! Postavio je strategiju, a ostalo smo mi rješavali na terenu." Njegov najveći trik, međutim, stigao je uoči samog finala.
U noći prije finalnog dvoboja s Njemačkom, Scolari je okupio igrače. Umjesto taktičke analize protivnika, na platnu su se pojavile snimke koje nitko nije očekivao - poruke podrške njihovih obitelji, prijatelja i navijača iz cijelog Brazila. "Pokazao nam je isječke iz mnogih gradova, ali jedan mi se posebno urezao u pamćenje - selo Indijanaca u amazonskoj prašumi. Na jednom televizoru, mnoštvo njih je gledalo utakmicu. Kad su nam to pokazali, svjetla su se ugasila. Kad su se upalila, svi smo plakali! Plakali smo!", emotivno se prisjetio Gilberto Silva. Taj je trenutak, kažu, bio presudan. Shvatili su da moraju dati sve od sebe za te ljude. Motivacijski video je savršeno uspio, a ostatak je povijest. U finalu u Yokohami, Ronaldo je s dva pogotka srušio Njemačku i donio Brazilu peti naslov svjetskog prvaka, a priča o njegovu iskupljenju postala je vječna.
*uz korištenje AI-ja