Kolumna

Priča djevojke bez države koja u stvarnosti dobiva batine, a u crtežima pronalazi spas

Foto: IMDb
Priča djevojke bez države koja u stvarnosti dobiva batine, a u crtežima pronalazi spas
29.04.2026.
u 12:50
Filmove "Lisica pod ružičastim Mjesecom" i "Sintetičko suosjećanje" koji su prikazani na ZagrebDoxu recenzira Večernjakova kritičarka Jelena Ružić
Pogledaj originalni članak

Čini se kako su hibridni uraci skloniji padanju niz sklisku padinu, posebice ako su žanrovi ili elementi koji se spajaju estetski i izričajno dijametralno suprotni jedni od drugih. "Lisica pod ružičastim Mjesecom" jedna je takva mješavina. Ambiciozno djelo koje spaja dokumentarni i animirani film i koje od prve do posljednje sekunde ni u jednom trenutku ne gubi na svojoj kvaliteti. Ukratko, nije se strmoglavilo niz padinu uz pomisli da je bolje bilo ne spajati naizgled nespojivo.

"Lisicu pod ružičastim Mjesecom" potpisuje Mehrdad Oskouei, iranski filmaš hvaljen zbog svojih nezavisnih i kritički nastrojenih, ali duboko humanih filmova. A ovo je upravo takvo ostvarenje – kritika je, a da ne postoji potreba da se glasno kaže da je kritika, i više nego jasna, a empatija koja dolazi s protagonisticom Sorayom, njezinim mislima, sanjarenjima, ali i crtežima koji služe kao sigurno pribježište od teške i okrutne stvarnosti, a koji su pretvoreni u animacije, ono su što se duboko utka u gledateljsko biće.

Soraya Akhlaghi umjetnica je koja se bavi skulpturom, slikarstvom i filmom i koja je u ovom filmu ne samo kreatorica izvan kamere nego i glavni lik ispred objektiva. Ona je Afganistanka koja se, po rođenju, zatekla u Iranu i koja već godinama pokušava pobjeći u Europu, na koju gleda kao na Eden. Ukratko, Soraya se rodila u Iranu i u spletu bliskoistočnih nestabilnosti nikada nije došla do osobne iskaznice. Jer, za osobnu iskaznicu treba biti u Afganistanu, a da bi došla u Afganistan, potrebna joj je putovnica. A da bi napravila putovnicu, potrebna joj je osobna iskaznica. Otac joj je umro, a majka je otišla u Austriju još dok je bila djevojčica. Odgojio ju je ujak, a kasnije se – kako to obično biva s ondašnjim djevojčicama – udala. U životu bez majke i oca rijetko je nailazila na bilo što što nije okrutnost. U ovom filmu Soraya bilježi crtice iz svog života u kojem imamo red umjetnosti, red pokušaja izlaska iz države. Pa onda vraćanje s turske granice, povratak u život u kojem redovito dokumentira batine koje dobiva; što vizualno, kada na modrice stavlja sloj kreme kao da je riječ o posve normalnoj i svakodnevnoj skincare rutini, što "samo" zvučno, kada se čuju njezini bolni krici dok na platnu vidimo posve nasumičnu i običnu scenu. Animirani dijelovi filma šesnaestogodišnjoj su Sorayi, koja je tek prebrzo odrasla djevojčica, njezin siguran svijet u kojem je ona klaun koji se nikad ne smije i u kojem, kako kaže, žive Mjesec i lisica. Sa svojim poetičnim mislima Soraya/Mjesec/lisica/klaun podsjećaju malo na uspješnicu Charlieja Mackesyja "Dječak, krtica, lisica i konj", a to je zaista teško ne voljeti. Slojevit film koji svu okrutnost i grubost koju prikazuje na neki način kao da ublažava kombinacijom svojih animiranih elemenata i povremeno izrazito lirskih scenarističkih trenutaka.

Lisica pod ružičastim Mjesecom (Zagrebdox)

Dokumentarni, Iran, 77 min

Režija: Mehrdad Oskouei, Soraya Akhlaghi

Sintetičko suosjećanje (Zagrebdox)

Dokumentarni, V. Britanija, 72 min

Režija: Marc Isaacs

Foto: ZagrebDox

Ovogodišnji ZagrebDox otvorio je baš jedan takav uradak – zanimljiv, pamtljiv i onaj koji (barem po opisu) privlači dosta gledatelja. "Sintetičko suosjećanje" Marca Isaacsa donosi neobične i nove oblike pripovijedanja u kojima se isprepliću dokumentarizam i fikcija, i to sve dok su obavijeni tako suptilnim i pametnim humorom. Onima koji ga ne primijete, sve će otići u besmisao, a onima koji ga osjete, cijeli će se doživljaj podignuti na višu razinu. Isprepletenost između dokumentarizma i fikcije toliko je jaka da se cijelo vrijeme zapravo sumnja što pripada kojem žanru. Redatelja, tema je filma, (navodno) kontaktira centar koji se bavi kreiranjem filmskih likova uz pomoć umjetne inteligencije. Kako bi potpuno humanizirali svoje kreacije, centar "posuđuje" likove iz dokumentarnih filmova Marca Isaacsa. Zauzvrat bi Isaacs stekao određeno razumijevanje o tome kako umjetna inteligencija funkcionira. Film je pun smicalica i slojeva koji su daleko od humornog (izbjeglištvo, rat, iseljeništvo…) i svaki od slojeva sjest će na svoje mjesto onako kako treba tek kada se nakon filma pročita ili pogleda neki intervju s redateljem. Bez toga, "Sintetičko suosjećanje" izgledalo bi kao jedna zanimljiva i pamtljiva, ali potpuno nejasna pojava.

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.