Još je Oliver Frljić, kada je u Žar ptici režirao Lovrakovu "Družbu Pere Kvržice" pokazao da je mališanima nevjerojatno zabavno kada netko na pozornici kaže – drekec. Ta 'zabranjena' riječ iz njihovih života u kazalištu ih u hipu nauči da je u umjetnosti dozvoljeno i ono za što im svi govore da se ne smije govoriti i raditi. Ovog puta u novoj predstavi ovog kazališta, a namijenjena je djeci od pete godine starosti nadalje, kao vrlo važan pojam pojavljuje se 'kakač', a dječje veselje, nakon trenutačnog čuđenja, opet je zarazno veselo.
Riječ je o predstavi "Moje tijelo" koju je napisao i režirao Ivan Penović. Priča je jednostavna, mali gledatelji upoznaju neke organe u tijelu dječaka koji najviše vole jesti tzv. brzu hranu i, naravno, obilje slatkiša, a kada želucu zaprijeti virus, nauče i to da je za borbu protiv njega najkorisnije ono što ne vole – povrće. Možda na prvu zvuči pomalo komplicirano, ali priča je odlično postavljena, redatelj koristi formu radioemisije i prijenosa uživo, te djeca, čak i mlađa od pet godina kakvih je bilo dosta na premijeri predstave, priču prate bez ikakvog problema.
U prvom je redu to velika zasluga Penovića koji je tekst u potpunosti prilagodio djeci, pojednostavio, ali ne i banalizirao, te je sve napisao kao svojevrsnu kombinaciju priče o borbi dobrih i loših, ali i prehrambenog "krimića" u kojem se čini da će virus pobijediti, jer su bijela krvna zrnca, omamljena hranom kojoj nedostaje pravih nutritivnih vrijednosti, preslaba za borbu. U svakom slučaju "Moje tijelo" je maštovito i edukativno, iako autor ovdje ne govori o dobroj i lošoj hrani, zdravoj i nezdravoj prehrani, već djeci želi pokazati kako u njihovu tijelu 'rade' oku nevidljivi organi. Jedino nismo sigurni koliko će djece nakon predstave poželjeti jesti rajčicu, brokulu i mrkvu, ali znamo da to i ne može promijeniti ni jedna jedina kazališna predstava, ma koliko dobra ona bila.
"Moje tijelo" je jako dobra predstava, za što je, uz Penovića, glavni "krivac" Zdravka Ivandija Kirigin koja je scenografijom, te posebno kostimima, priču o probavi učinila beskrajno šarolikom i zabavnom. I glumcima na sceni i djeci u publici, koja podjednako dobro reagiraju na razvoj priče kao i svako novo tjelesno 'čudo' odjeveno u čistu maštu. Glazba Vida Adama Hribara i koreografija Silvije Marchig pridonose općem veselju predstave, a neka su rješenja, poput onog u kojem povrće igra gumi-gumi s crijevnim resicama, zabavna su i odraslima.
Troje glumaca tumači povrće, a oni su Dunja Fajdić, Marko Hergešić i Maruška Aras, dok ostali; Matej Đurđević, Bogdan Ilić, Amanda Prenkaj i Andrija Nazlić tumače po nekoliko uloga i imaju ozbiljnog posla i iza scene u brzom presvlačenju kostima. Pri tome treba pohvaliti redateljevu odluku da upravo Amanda Prenkaj tumači i ulogu sitnog, ali dinamitnog bijelog krvnog zrnca koje dominira scenom zbog svoje vojničke 'nabrijanosti'. Zaista je duhovito vidjeti glumicu, koju djeca, zbog njezine sitne građe, zaista doživljavaju kao djevojčicu kako glumi ratoborno zrnce, a posve poučno čuti kakav moćni glumački glas može izaći iz tog nježnog tijela.