"Dobar dan. Ja sam Ivica Čuljak, Kečer II. Po narodnosti panker, po zanimanju prijatelj". Ovim se riječima predstavljao čovjek koji je istovremeno fascinirao i užasavao pošten narod diljem regije. Umjetnik je to čija je ostavština i danas, 32 godine nakon njegove smrti 27. siječnja 1992., predmet žestokih rasprava, akademskih radova, ali nepresušnih mitova.
Ivica Čuljak, poznatiji kao Satan Panonski, bio je pjesnik, slikar, glazbenik i performer, no prije svega bio je hodajuća provokacija, ali i tragična figura čiji je život obilježen krvlju, ludilom i ratom. Njegov put od vinkovačkog gimnazijalca do ikone ex-yu punka i na koncu hrvatskog vojnika priča je o autodestrukciji kao umjetnosti i životu na samom rubu društva i zdravog razuma.
Njegovi nastupi, koje je nazivao "Hard Blood Shock", bili su više od običnih koncerata. Bili su to rituali ekstremnog body arta tijekom kojih bi se rezao žiletima i staklom, zabijao si ziherice u tijelo, gasio cigarete na koži i razbijao boce o glavu. Publika bi u šoku i nevjerici promatrala krvave prizore, no Čuljak je tvrdio da se ne radi o mazohizmu, već o autoagresiji s razlogom. Svrha je bila šokirati i tako "osloboditi ljude od barikada koje su im nabačene kroz obrazovanje i razne torture ispiranja mozga". Kako u svojoj knjizi "Tijelo otpora Satana Panonskog", objavljenoj u izdanju Sandorfa prije nekoliko godina, navodi Ljubica Anđelković Džambić, ti ekscesi nisu bili puki impulzivni ispadi. Radilo se o promišljenoj poetici i svjesnom umjetničkom činu kojim je vlastito tijelo pretvarao u medij otpora, masakrirajući na njemu sve ono što ga je frustriralo i traumatiziralo u društvu.
"On je zapravo jako puno pisao o svojem stvaralaštvu. Čini mi se da mu je bilo važnije da ga se doživi kao umjetnika performansa nego kao punk-pjevača, samo što je punk bio jedino mjesto gdje je on mogao biti prihvaćen i gdje su takvi, drukčiji identiteti prihvaćeni. Ono što ljudi možda i ne znaju jest to da je sva njegova dokumentacija brižljivo datirana i potpisana – nije bio tako mahnit, impulzivan i radio bez razmišljanja kao što bi se moglo pomisliti. To će potvrditi i usporedba njegovih zapisa i videosnimki nastupa, gdje vidimo da je on precizno znao i pamtio što radi na sceni, tako da je postojala kontrola scenskog nastupa. No premda je imao jako razvijen osjećaj za jezik, nije bio školovan i nije poznavao terminologiju kojom bi stručno opisao svoj rad. Ipak, osmislio je svoje vlastite termine pokušavajući stvoriti “teorijsku” podlogu onome što radi", u intervjuu povodom izlaska knjige kazala nam je Anđelković Džambić, koja u svojoj knjizi Ivicu Čuljka obrađuje kroz pet marginaliziranih identiteta – panker, kriminalac, psihički bolesnik, queer osoba i ratnik.
Prijelomni trenutak koji je na određen način definirao njegov životni put, zbio se 29. studenog 1981. godine. U vinkovačkom hotelu, za vrijeme koncerta Meri Cetinić, 21-godišnji Čuljak nožem je usmrtio čovjeka. Kasnije je tvrdio da je branio svog brata od maltretiranja i da je djelovao u samoobrani. Zbog manjka dokaza, ta obrana na sudu nije prošla i osuđen je na 12 godina zatvora, a predviđena lokacija bila je zloglasni Goli otok. Međutim, zahvaljujući ocu, uglednom upravitelju vinkovačkog Doma zdravlja, kaznu je služio u neuropsihijatrijskoj bolnici u Popovači. Upravo je ondje rođena je legenda o Satanu Panonskom.
Devet godina provedenih u Popovači, s dijagnozom graničnog poremećaja ličnosti, postalo je njegovo najplodnije stvaralačko razdoblje. Čuljak je tamo uživao gotovo brojne privilegije. Dobio je vlastiti atelje u kojem je slikao i pisao, a bolničko osoblje poticalo je njegovu kreativnost. Iz Popovače je vodio korespondenciju s fanovima diljem svijeta, objavio je kultnu zbirku poezije "Mentalni ranjenik", a liječnici su mu dopuštali povremene izlaske tijekom kojih je održavao svoje najpoznatije i najbrutalnije nastupe diljem bivše države.
Početkom Domovinskog rata, Čuljak je prijevremeno pušten iz bolnice i odmah se pridružio kao dragovoljac obrani Vinkovaca. Njegova poznata izjava "po narodnosti panker" dobila je novu dimenziju. "Ne zanima mene to Hrvat i Srbin... ali tamo neki hoće moju majku i brata da ubiju… e pa neće moći", objasnio je svoj motiv. Ta faza njegova života i danas je najkontroverznija. Njegov bunt dobio je nacionalistički predznak, a u intervjuima je davao šokantne izjave o likvidacijama zarobljenika, koje je kasnije demantirao kao šalu za podizanje morala. Posthumno objavljeni album "Kako je panker branio Hrvatsku" zacementirao je tu njegovu posljednju, za mnoge obožavatelje razočaravajuću, transformaciju iz anacionalnog buntovnika u vojnika.
Kao i život, i smrt Ivice Čuljka postala je dio legende. Poginuo je 27. siječnja 1992. u Aninoj ulici u Vinkovcima, no službene potvrde o točnim okolnostima nikada nije bilo, što je otvorilo prostor za bezbrojne teorije. Najvjerojatnija verzija, koju potvrđuju njegovi suborci i brat, jest ona o tragičnom nesretnom slučaju. Prema svjedočanstvima, te zimske noći Čuljak se, izlazeći iz automobila, poskliznuo na zaleđenoj cesti. Pri padu je njegova automatska puška, navodno nepouzdana i loše proizvodnje, slučajno opalila i usmrtila ga na mjestu. Druge, nikad dokazane priče, govore da ga je pogodio snajperski metak, da su ga likvidirali vlastiti suborci, da je čak počinio samoubojstvo pa čak i da je umro jurišajući bajonetom na tenk. Ta nerazjašnjena smrt bila je tragičan, ali za mit o Satanu Panonskom, gotovo poetski kraj.
"On je pokrenuo sve te mitove o sebi, apsolutno", tvrdi Anđelković Džambić, "sve od priče da je u Njemačkoj primio “punk-pričest” pa nadalje".
"Volio je manipulirati istinom, što također nije rijetkost kod umjetnika sklonih mitologizaciji samih sebe – a ja sam pokušala te njegove mitove i manipulacije opisati kao svjestan umjetnički postupak. Te legende su, šireći se od usta do usta, postajale sve bujnije, i na kraju dolazimo do toga da gotovo više ništa o njegovu životu ne možemo pouzdano potvrditi, čak su se i ljudi koji su ga uistinu dobro poznavali “zapleli” u neke od tih legendi. I danas se na društvenim mrežama šire teorije o njegovoj smrti, o tome je li zaista počinio zločin za koji je bio osuđen, njegovim ekscesima na nastupima, pa čak i posebnim sposobnostima koje je navodno imao. To je na neki način postalo dio njegova opusa. Zapravo je njegova nerazjašnjena smrt tragično zaokružila cijeli taj misterij i da se nije tako dogodilo, pitanje je bi li i danas bio toliko intrigantan. Na paradoksalan način, kao da je smrt potakla da sve legende, a time i njegov lik i djelo, još uvijek žive punim životom i u ovo naše digitalno doba".
to je prava legenda i institucija , on je bio jako dobar prijatelj s Goranom Beretom i on sam kaže da je Satan bio jedan poseban ali dobar lik ...lik se je znao na koncertu razrezat i u te rupe porezotine gurat metke ...znači živa psihijatrija al je špano dobar Punk ...danas bema više rakvih nenormalnih likova ,danas su sve neki cici mici mamini sineki koji pjevaju cmoljave pjesme o emocijama ...i ta ovo mu akidam kapu kad je izjavio da tamo neki hoce ubit mu mamu i brata e pa nemože i od te cihele priče ja najviše volim onu i mislim da je tako i poginuo jureći bajonetom na tenk jer to njemu i priliči 😅 ...Rip Satane Panonski !!